Krajem devedesetih godina sevdah je dobio novu publiku, i to dobrim dijelom izvan Bosne i Hercegovine. Umjesto velikih narodnih orkestara u prvi plan dolaze manji sastavi, akustični instrumenti i slobodniji pristup aranžmanu, uz primjetan utjecaj jazza i bluesa. Taj se zaokret često naziva novim valom ili obnovom sevdaha, a iza njega stoji nekoliko imena čiji je rad dobro dokumentovan.
Mostar Sevdah Reunion
Sastav je krajem devedesetih u Mostaru okupio producent Dragi Šestić. Prvi, istoimeni album objavljen je 1999. godine, a o nastanku grupe godinu kasnije snimljen je i dokumentarni film reditelja Pjera Žalice. Slijedila su izdanja poput „A Secret Gate“ (2003), „Café Sevdah“ (2007) i „Tales from a Forgotten City“ (2013).
Grupa je poznata i po saradnjama s velikim romskim pjevačima: po dva albuma snimila je sa Šabanom Bajramovićem i s Ljiljanom Buttler. Časopis Songlines dodijelio joj je 2024. godine nagradu za najbolju grupu.
Amira Medunjanin
Sarajevska pjevačica sarađivala je s Mostar Sevdah Reunionom na albumu „A Secret Gate“, a prvi samostalni album „Rosa“ objavila je 2005. godine. Slijede „Zumra“ (2010), „Amulette“ (2011), „Silk and Stone“ (2014) i „Damar“ (2016), na kojima je važan saradnik pijanista Bojan Zulfikarpašić, poznat kao Bojan Z. Album „Ascending“ (2018) snimljen je s norveškim gudačkim ansamblom Trondheim Soloists.
Damir Imamović
Unuk pjevača Zaima Imamovića sevdahu pristupa i kao muzičar i kao istraživač. Nakon rada s triom i samostalnih izdanja, 2012. godine pokreće sastav Sevdah Takht. Album „Dvojka“ (2016) producirao je Chris Eckman, a „Singer of Tales“ (2020) Joe Boyd i Andrea Goertler. Za taj je album 2021. godine dobio nagradu časopisa Songlines u evropskoj kategoriji.
Imamović je autor i knjige o historiji sevdaha, objavljene 2016. godine, te vodi obrazovni program SevdahLab, u kojem publici i muzičarima približava građu i tehniku ovog žanra.
Mlađi izvođači i otvorena pitanja
Uz ova imena, publiku su stekli i sarajevski sastav Divanhana te pjevač Božo Vrećo, svako s vlastitim čitanjem tradicije. Zajedničko im je nekoliko obilježja:
- mali sastavi umjesto orkestra, često s klavirom, gitarom ili kontrabasom;
- povratak starijim, manje poznatim pjesmama i varijantama;
- izdanja za međunarodne etikete i nastupi na festivalima muzike svijeta.
Obnova je otvorila i rasprave. Dio publike smatra da se sevdalinka mora čuvati u obliku kakav je ustaljen na radijskim snimcima, dok drugi podsjećaju da se žanr kroz historiju stalno mijenjao. Vjerovatno je upravo to neslaganje znak da je riječ o živoj muzici, a ne o muzejskom izlošku.
