U odbrani čovjek na čovjeka svaki igrač ima svog protivnika i prati ga po terenu. Zona polazi od drugačije ideje: svaki odbrambeni igrač odgovoran je za određeni prostor i za svakog napadača koji se u njemu zatekne. Ekipa se pritom pomjera kao cjelina, u skladu s kretanjem lopte.
Najčešće postavke
Zone se označavaju brojevima koji opisuju raspored igrača, gledano od vrha prema košu:
- 2-3: dva igrača na vrhu, tri bliže košu. Najraširenija zona, dobro zatvara reket i skok, a ranjiva je na šut s krila i iz visokog posta.
- 3-2: tri igrača na perimetru, dva ispod. Bolje pokriva šutere, ali ostavlja više prostora u uglovima i pod košem.
- 1-3-1: agresivnija postavka koja zatvara linije dodavanja i tjera napad na greške, uz rizik u uglovima i na skoku.
- 1-2-2: slična zoni 3-2, s jednim igračem koji vrši pritisak na loptu na vrhu.
Kombinovane odbrane
Postoje i mješavine dvaju pristupa. U postavci u kojoj četiri igrača stoje u zoni, a peti individualno prati najboljeg protivničkog strijelca, cilj je isključiti jednog igrača iz igre. Slična je varijanta s trojicom u zoni i dvojicom na pojedinačnim zadacima. Česta je i takozvana prilagođena zona, u kojoj igrači kreću iz zonske postavke, ali potom čuvaju protivnika u svom prostoru po principima odbrane čovjek na čovjeka.
Kada treneri posežu za zonom
- kada protivnik slabo šutira s distance, a opasan je u prodoru i igri pod košem;
- kada vlastiti visoki igrači imaju problem s ličnim greškama, pa ih treba zaštititi;
- kada treba promijeniti ritam utakmice i natjerati protivnika da razmišlja;
- kada ekipa nema dovoljno brzih igrača za odbranu jedan na jedan;
- nakon minute odmora ili ubacivanja iz auta, kao kratkotrajno iznenađenje.
Po FIBA pravilima zona je dozvoljena bez posebnih ograničenja. U NBA ligi dozvoljena je od početka dvijehiljaditih, ali uz pravilo o tri sekunde u odbrani, koje zabranjuje da odbrambeni igrač stoji u reketu ako nikoga aktivno ne čuva. Zbog toga se čista zona u NBA ligi viđa rjeđe nego u Evropi.
Kako se zona napada
Zona kažnjava statičan napad, a popušta pred strpljenjem i brzim protokom lopte. Uobičajena su sljedeća rješenja:
- Brzo kruženje lopte s jedne strane na drugu, jer se lopta kreće brže nego što se odbrana stigne pomjeriti.
- Igrač u visokom postu, na liniji slobodnih bacanja, odakle može šutirati, dodati pod koš ili vratiti loptu na otvoren šut.
- Zauzimanje prostora između odbrambenih igrača, tako da dvojica moraju reagovati na jednog napadača.
- Napad prije nego što se zona postavi, kroz kontru i ranu tranziciju.
- Skok u napadu, jer u zoni niko nema jasno određenog igrača kojeg treba zagraditi.
Zona u mlađim kategorijama
Brojni savezi ograničavaju ili zabranjuju zonu u najmlađim uzrastima. Razlog je pedagoški: djeca najprije trebaju naučiti individualnu odbranu, a napadači dobiti prostor za igru jedan na jedan. Pravila se razlikuju od saveza do saveza, pa treneri i roditelji trebaju provjeriti propozicije takmičenja u kojem ekipa nastupa.
