Sredinom četrdesetih godina prošlog vijeka italijanski reditelji počeli su snimati filmove kakvi se dotad gotovo nisu viđali: o nezaposlenima, penzionerima, djeci s ulice i ribarima, na stvarnim lokacijama i često s ljudima koji nikada ranije nisu stali pred kameru. Taj pravac nazvan je neorealizam i, premda je trajao kratko, uticao je na kinematografije širom svijeta.
Kako je nastao
Italija je iz rata izašla razorena i siromašna. Filmskoj industriji nedostajalo je novca, opreme i studijskog prostora, pa su autori iz nužde izašli na ulice. Ta nužda poklopila se sa željom da se raskine s uglađenim, od stvarnosti udaljenim filmovima prethodnog razdoblja.
Kao najava pokreta često se navodi „Opsesija“ Luchina Viscontija iz 1943. godine, a kao pravi početak „Rim, otvoreni grad“ Roberta Rossellinija iz 1945. godine, sniman u gradu neposredno nakon oslobođenja.
Po čemu se prepoznaje
Neorealizam nije imao pisani program, ali filmovi koji mu pripadaju dijele niz osobina:
- snimanje na stvarnim lokacijama umjesto u studiju,
- naturščici u glavnim ili sporednim ulogama, često uz profesionalne glumce,
- junaci iz radničkih i siromašnih slojeva,
- jednostavne priče iz svakodnevice, bez spektakla,
- prirodno svjetlo i nenametljiva kamera,
- otvoreni krajevi koji ne nude utješno rješenje.
Važnu ulogu imao je scenarist Cesare Zavattini, koji se zalagao za film što prati običnog čovjeka u običnom danu i u tome nalazi dramu.
Filmovi od kojih vrijedi početi
Za prvi susret s pokretom dovoljno je nekoliko naslova:
- „Rim, otvoreni grad“ (1945), Roberto Rossellini: priča o otporu u okupiranom gradu,
- „Čistači cipela“ (1946), Vittorio De Sica: dva dječaka u poslijeratnom Rimu,
- „Kradljivci bicikla“ (1948), Vittorio De Sica: otac i sin traže ukradeni bicikl od kojeg zavisi očev posao,
- „Zemlja drhti“ (1948), Luchino Visconti: život sicilijanskih ribara, s mještanima u ulogama,
- „Umberto D.“ (1952), Vittorio De Sica: starac i njegov pas u borbi s neimaštinom.
„Kradljivci bicikla“ se najčešće preporučuju kao ulaz, jer je priča jednostavna, a emotivni učinak snažan i bez poznavanja historijskog konteksta.
Šta je ostavio u naslijeđe
Početkom pedesetih pokret se počeo gasiti. Ekonomske prilike su se popravljale, publika je tražila vedrije sadržaje, a reditelji su krenuli različitim putevima. Njegov uticaj se, međutim, nastavio: francuski novi val, britanski socijalni realizam, iranski film i brojni autori iz drugih zemalja preuzeli su ideju da se veliki film može snimiti s malo sredstava, na ulici i o ljudima koje kamera obično zaobilazi.
Trag te tradicije vidi se i u filmovima s naših prostora koji svakodnevicu malih ljudi stavljaju u prvi plan. Zato je neorealizam dobra polazna tačka za svakoga ko želi razumjeti kako je evropski film postao ono što je danas.
