Privatni detektiv u mantilu, ulica mokra od kiše, žena kojoj se ne može vjerovati i glas pripovjedača koji unaprijed zna da stvari neće dobro završiti. Te slike svi prepoznaju i kada nisu pogledali nijedan stari kriminalistički film. Potječu iz tradicije poznate kao film noir, što na francuskom znači crni film.
Naziv koji je stigao naknadno
Reditelji koji su četrdesetih godina snimali ove filmove nisu znali da rade „noir“. Izraz je 1946. godine upotrijebio francuski kritičar Nino Frank, kada su nakon rata u francuska kina odjednom stigli američki kriminalistički filmovi snimljeni prethodnih godina. Kritičari su u njima uočili zajednički mračni ton, drugačiji od ranijih holivudskih krimića.
Zbog toga se i danas raspravlja je li noir žanr, stil ili raspoloženje. Klasičnim razdobljem obično se smatraju četrdesete i pedesete godine prošlog vijeka.
Kako ga prepoznati
Većina filmova koji se ubrajaju u noir dijeli sljedeće osobine:
- crno-bijela fotografija s jakim kontrastima i dubokim sjenama,
- gradski ambijent, najčešće noću,
- junak koji nije uzoran: detektiv, sitni prevarant ili običan čovjek uvučen u zločin,
- lik fatalne žene koja pokreće zaplet,
- pripovijedanje u prvom licu i vraćanje u prošlost,
- osjećaj da je ishod unaprijed određen i da se pravda ne podrazumijeva.
Na vizuelni stil snažno je uticao njemački ekspresionizam, jer su mnogi reditelji i snimatelji iz Evrope tridesetih godina prešli u Hollywood. Priče su često preuzimane iz kriminalističkih romana autora kao što su Dashiell Hammett, Raymond Chandler i James M. Cain.
Pet klasika za početak
- „Malteški soko“ (1941), John Huston: Humphrey Bogart kao detektiv Sam Spade,
- „Dvostruka obmana“ (1944), Billy Wilder: agent osiguranja i plan koji kreće po zlu,
- „Veliki san“ (1946), Howard Hawks: zamršen slučaj detektiva Philipa Marlowea,
- „Bulevar sumraka“ (1950), Billy Wilder: mračna priča o samom Hollywoodu,
- „Dodir zla“ (1958), Orson Welles: film koji se često uzima kao kraj klasičnog razdoblja.
Za početak je najzahvalnija „Dvostruka obmana“, jer na malom prostoru sadrži gotovo sve elemente po kojima se noir pamti.
Naslijeđe: od neo-noira do serija
Noir nije nestao s crno-bijelim filmom. Od sedamdesetih godina snimaju se filmovi koji njegove motive prenose u boju i novo vrijeme, pa se za njih koristi naziv neo-noir. Najčešće spominjani primjeri su „Kineska četvrt“ Romana Polanskog iz 1974. godine i „Istrebljivač“ Ridleyja Scotta iz 1982. godine, koji je noir spojio s naučnom fantastikom.
Uticaj se vidi i u savremenim kriminalističkim serijama, stripovima i videoigrama. Ko jednom nauči prepoznati noir, primijetit će ga svuda: u osvjetljenju, u umornom glasu pripovjedača i u junacima koji znaju da pobjeda, ako je i bude, neće biti čista.
