Sjevernoatlantski ugovor potpisan je u Washingtonu 4. aprila 1949. godine i ima svega 14 članova. Najpoznatiji među njima je peti, na kojem počiva ideja kolektivne odbrane. Često se prepričava kao automatska obaveza ulaska u rat, ali je njegov tekst oprezniji nego što se obično misli.

Šta piše u tekstu

Članice su se složile da će se oružani napad na jednu ili više njih u Evropi ili Sjevernoj Americi smatrati napadom na sve. Ako do njega dođe, svaka članica pomoći će napadnutoj tako što će, sama i u dogovoru s ostalima, poduzeti mjere koje smatra potrebnim, uključujući upotrebu oružane sile, kako bi se uspostavila i održala sigurnost sjevernoatlantskog područja.

Oglas
In-read video358×202 · MOB-A2

Član se izričito poziva na pravo na individualnu i kolektivnu samoodbranu iz člana 51 Povelje UN-a. Predviđa i da se o napadu i poduzetim mjerama odmah obavijesti Vijeće sigurnosti te da mjere prestaju kada ono preuzme brigu o miru i sigurnosti.

Šta član 5 ne znači

  • Nema automatizma. Formulacija o mjerama koje država „smatra potrebnim“ ostavlja svakoj članici da sama odluči kakvu će pomoć pružiti. Ona može biti vojna, ali i logistička, obavještajna ili politička.
  • Odluka se donosi zajednički. Da li neki događaj predstavlja oružani napad u smislu člana 5 utvrđuje Sjevernoatlantsko vijeće, u kojem se odlučuje konsenzusom, bez glasanja.
  • Vrijede nacionalne procedure. Ugovor u članu 11 kaže da se njegove odredbe provode u skladu s ustavnim postupcima svake članice, što u mnogim državama znači i odluku parlamenta.
  • Postoji geografsko ograničenje. Član 6 precizira na koja se područja obaveza odnosi, pa ona ne pokriva svaku teritoriju ili vojnu operaciju članica bilo gdje u svijetu.

Razlika između člana 4 i člana 5

U vijestima se češće pojavljuje član 4, prema kojem se članice savjetuju kad god neka od njih smatra da su joj ugroženi teritorijalni integritet, politička nezavisnost ili sigurnost. Zahtjev za takve konsultacije ne povlači nikakvu obavezu djelovanja i podnošen je više puta. Član 5, s druge strane, aktiviran je samo jednom u historiji Saveza: nakon napada na Sjedinjene Američke Države 11. septembra 2001. godine.

Oglas
Rectangle300×250 · MOB-A3

Ko je obuhvaćen

Ugovor je potpisalo 12 država, a Savez se kroz niz proširenja povećao na 32 članice. Prema članu 10, nove države primaju se jednoglasnom odlukom postojećih članica, a pristupanje potom mora ratificirati svaka od njih. Zaštita iz člana 5 odnosi se isključivo na punopravne članice; partnerske zemlje i države kandidati njome nisu obuhvaćene.

Budući da se broj članica mijenja, aktuelan spisak najsigurnije je provjeriti na zvaničnim stranicama Saveza, gdje je dostupan i cjelovit tekst ugovora.