Kada se u vijestima kaže da su Ujedinjene nacije nešto „odlučile“, najčešće se misli na Vijeće sigurnosti. Povelja UN-a tom je tijelu povjerila glavnu odgovornost za očuvanje međunarodnog mira i sigurnosti, a države članice obavezale su se da će njegove odluke prihvatiti i provoditi. Upravo ga to razlikuje od ostalih organa svjetske organizacije, čiji su zaključci uglavnom preporuke.
Petnaest članica, dvije vrste mjesta
Vijeće ima 15 članica. Pet ih je stalnih: Kina, Francuska, Rusija, Sjedinjene Američke Države i Ujedinjeno Kraljevstvo. Preostalih deset bira Generalna skupština na mandat od dvije godine, pri čemu se svake godine mijenja polovina izabranih članica. Država kojoj mandat ističe ne može odmah biti ponovo izabrana.
Izabrana mjesta raspoređena su po regionalnim grupama, tako da su u Vijeću uvijek zastupljene Afrika, Azija i Pacifik, Latinska Amerika i Karibi, istočna Evropa te grupa zapadnoevropskih i drugih država. Predsjedavanje se mijenja svakog mjeseca, abecednim redom engleskih naziva država.
Kako se glasa
Svaka članica ima jedan glas, a pravila glasanja propisuje član 27 Povelje:
- za proceduralna pitanja, poput usvajanja dnevnog reda, dovoljno je devet glasova bilo kojih članica;
- za sva ostala, suštinska pitanja potrebno je devet glasova, ali tako da nijedna stalna članica ne glasa protiv.
Ta druga odredba je ono što se u svakodnevnom govoru naziva pravom veta, iako se sama riječ „veto“ u Povelji ne spominje. Dovoljno je da jedna stalna članica glasa protiv pa da rezolucija ne bude usvojena, bez obzira na to koliko ju je država podržalo. Uzdržanost stalne članice u praksi se ne smatra vetom, pa rezolucija može proći i kada neka od njih ne glasa ni za ni protiv.
Šta Vijeće može odlučiti
Vijeće može pozvati strane u sporu na pregovore, preporučiti način rješavanja ili uputiti posmatrače. Prema Poglavlju VII Povelje može ići i dalje: uvesti sankcije, embargo na oružje, uspostaviti mirovnu misiju ili odobriti upotrebu sile. Vijeće, osim toga, preporučuje Generalnoj skupštini prijem novih članica i kandidata za generalnog sekretara, a zajedno sa Skupštinom bira sudije Međunarodnog suda pravde.
Zašto se o vetu stalno raspravlja
Pravo veta dogovoreno je 1945. godine kao uslov da najveće sile tog vremena uopće pristupe organizaciji. Kritičari ističu da sastav stalnih članica odražava odnose snaga s kraja Drugog svjetskog rata i da veto može blokirati Vijeće upravo onda kada se od njega najviše očekuje. Zagovornici uzvraćaju da bez tog mehanizma velike sile ne bi ostale za istim stolom.
O reformi se pregovara decenijama, ali je za izmjenu Povelje potrebna dvotrećinska većina u Generalnoj skupštini i ratifikacija dvije trećine članica, uključujući svih pet stalnih. Od 2022. godine postoji i pravilo prema kojem se Generalna skupština sastaje nakon svakog uloženog veta, kako bi se o njemu javno raspravljalo. Veto se time ne poništava, ali se od države koja ga je uložila očekuje da svoj stav obrazloži pred svim članicama.
