Generalna skupština jedino je tijelo Ujedinjenih nacija u kojem sjede sve države članice, njih 193, i u kojem svaka, bez obzira na veličinu ili ekonomsku snagu, ima jedan glas. Zbog toga se često opisuje kao svjetski parlament, iako to poređenje samo djelimično stoji: Skupština ne donosi zakone i većinu svojih odluka ne može nametnuti.
Kako Skupština radi
Redovno zasjedanje počinje svakog septembra u sjedištu UN-a u New Yorku. Prvih sedmica održava se opća debata, na kojoj se obraćaju šefovi država i vlada. Glavni dio posla potom se odvija u šest glavnih odbora, koji pokrivaju razoružanje, ekonomska pitanja, ljudska prava, dekolonizaciju, budžet i pravna pitanja.
Za većinu odluka dovoljna je obična većina članica koje su prisutne i glasaju. Za pitanja koja Povelja naziva važnim potrebne su dvije trećine. U tu grupu spadaju preporuke o miru i sigurnosti, izbor nestalnih članica Vijeća sigurnosti, prijem novih članica i budžet. Mnoge rezolucije usvajaju se i bez glasanja, konsenzusom.
Šta Skupština može
- usvaja budžet Ujedinjenih nacija i određuje koliko koja država plaća;
- bira deset nestalnih članica Vijeća sigurnosti i članice drugih tijela, među njima i Vijeća za ljudska prava;
- na preporuku Vijeća sigurnosti imenuje generalnog sekretara i prima nove države u članstvo;
- zajedno s Vijećem sigurnosti bira sudije Međunarodnog suda pravde;
- može zatražiti savjetodavno mišljenje tog suda o bilo kojem pravnom pitanju;
- raspravlja o svim temama iz Povelje i daje preporuke državama.
Odluke o budžetu i unutrašnjem uređenju organizacije obavezuju članice. To je važan izuzetak od općeg pravila.
Šta Skupština ne može
Rezolucije o političkim pitanjima su preporuke. Skupština ne može uvesti obavezujuće sankcije, poslati vojne snage niti narediti državi da nešto učini; to je ovlaštenje Vijeća sigurnosti. Povelja uz to predviđa da Skupština ne daje preporuke o sporu kojim se Vijeće u tom trenutku bavi, osim ako to Vijeće samo ne zatraži.
Postoji ipak način da Skupština djeluje kada je Vijeće blokirano. Rezolucija poznata kao „Ujedinjeni za mir“ iz 1950. godine omogućava sazivanje hitnog posebnog zasjedanja ako Vijeće zbog veta ne može reagovati. Ni tada, međutim, njene odluke nemaju obavezujuću snagu, nego ostaju preporuke članicama.
Zašto su rezolucije ipak važne
Iako nisu obavezujuće, rezolucije Skupštine pokazuju kako o nekom pitanju misli većina država svijeta, pa imaju političku i moralnu težinu. Neke od njih postale su temelj kasnijih međunarodnih ugovora. Najpoznatiji primjer je Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima, usvojena 1948. godine.
Uz države članice, u radu Skupštine učestvuju i posmatrači, koji mogu govoriti, ali nemaju pravo glasa. Status države posmatrača koja nije članica imaju Sveta stolica i Palestina, a status posmatrača ima i niz međunarodnih organizacija.
