Kada cijena barela nafte naglo poraste ili padne, u objašnjenjima se gotovo uvijek pojavi OPEC. Organizacija zemalja izvoznica nafte okuplja države kojima je nafta glavni izvozni proizvod, a cilj joj je usklađivanje njihovih naftnih politika. U praksi to znači dogovor o tome koliko će nafte članice iznositi na tržište.
Nastanak i članstvo
OPEC je osnovan u septembru 1960. godine u Bagdadu. Osnivači su Iran, Irak, Kuvajt, Saudijska Arabija i Venecuela. Sekretarijat je prvih godina bio u Ženevi, a od 1965. nalazi se u Beču.
Osnivačima su se kasnije pridruživale druge države s Bliskog istoka, iz Afrike i Latinske Amerike. Članstvo se, međutim, često mijenjalo: pojedine države su izlazile, vraćale se ili trajno napuštale organizaciju, najčešće zbog neslaganja oko proizvodnih kvota ili promjene vlastite energetske politike. Tako je Katar istupio 2019. godine, Angola 2024, a Ujedinjeni Arapski Emirati 2026. Organizacija danas ima desetak članica, a aktuelan spisak objavljuje na svojoj zvaničnoj stranici.
Kako se donose odluke
Najviše tijelo je Konferencija, na kojoj se sastaju ministri nadležni za naftu i energiju. Svaka članica ima jedan glas, a odluke o proizvodnji donose se jednoglasno. Glavni instrument su proizvodne kvote, odnosno gornje granice proizvodnje za svaku državu.
Logika je jednostavna: ako se ponuda smanji, a potražnja ostane ista, cijena raste; ako se ponuda poveća, cijena pada. Zbog toga se OPEC često opisuje kao kartel. Organizacija taj opis odbacuje i navodi da joj je cilj stabilno tržište, s predvidivim prihodima za proizvođače i urednim snabdijevanjem potrošača.
Šta je OPEC+
Od 2016. godine članice OPEC-a usklađuju proizvodnju i s grupom država koje nisu u organizaciji, među kojima je najveći proizvođač Rusija. Taj širi okvir saradnje poznat je kao OPEC+. Nije riječ o novoj organizaciji, nego o dogovoru dvije grupe proizvođača, čiji se ministri sastaju zajedno i objavljuju zajedničke odluke.
Koliko je uticaj stvaran
Članice OPEC-a raspolažu velikom većinom dokazanih svjetskih rezervi nafte i znatnim dijelom proizvodnje, pa njihove odluke tržište pažljivo prati. Ipak, uticaj ima granice:
- veliki proizvođači izvan dogovora, poput Sjedinjenih Američkih Država, Kanade i Brazila, sami odlučuju o svojoj proizvodnji;
- članice ne poštuju uvijek dogovorene kvote, a organizacija nema sredstva da ih na to prisili;
- na cijenu utiču i potražnja, kurs dolara, zalihe, špekulacije na berzama i poremećaji u transportu;
- dugoročno, prelazak na druge izvore energije mijenja potražnju za naftom.
Za potrošače je važno znati i da cijena sirove nafte čini samo dio cijene goriva na pumpi. Ostatak su troškovi prerade i distribucije, marže te akcize i porezi, koji se razlikuju od države do države. Zato pad cijene barela ne znači nužno jednak pad cijene litra benzina ili dizela.
