Izrazi „autopilot“, „samovozeći“ i „autonomni“ koriste se vrlo slobodno, pa je teško razumjeti šta pojedini automobil zaista može. Red u terminologiju uvodi standard J3016 međunarodnog udruženja inženjera SAE, koji automatizaciju vožnje dijeli na šest nivoa, od 0 do 5. Ta se podjela koristi u cijeloj industriji.
Šest nivoa ukratko
- Nivo 0 – nema automatizacije. Sistemi mogu upozoravati ili kratko intervenisati, poput automatskog kočenja u nuždi, ali vozač sve vrijeme upravlja vozilom.
- Nivo 1 – pomoć vozaču. Sistem trajno pomaže ili pri upravljanju ili pri ubrzavanju i kočenju, ali ne oboje odjednom. Primjer je adaptivni tempomat.
- Nivo 2 – djelimična automatizacija. Vozilo istovremeno upravlja volanom i brzinom, na primjer kombinacijom adaptivnog tempomata i centriranja u traci. Vozač mora stalno nadzirati vožnju.
- Nivo 3 – uslovna automatizacija. U tačno određenim uslovima sistem preuzima vožnju, a vozač ne mora stalno pratiti cestu, ali mora biti spreman preuzeti upravljanje kada to sistem zatraži.
- Nivo 4 – visoka automatizacija. Unutar ograničenog područja ili uslova vozilo vozi samo i ne očekuje pomoć čovjeka. Ako naiđe na situaciju koju ne može riješiti, samo se dovodi u sigurno stanje.
- Nivo 5 – potpuna automatizacija. Vozilo bi vozilo svuda i u svim uslovima u kojima može i čovjek. Takvo vozilo ne postoji u prodaji.
Granica između nivoa 2 i 3
Najvažnija razlika nije tehnička nego pravna. Na nivoima 0, 1 i 2 vozi čovjek, a sistem mu pomaže, pa je vozač odgovoran u svakom trenutku, bez obzira na to koliko funkcija radi samostalno. Tek od nivoa 3, dok je sistem uključen u uslovima za koje je odobren, vožnju obavlja vozilo.
Oznaka „nivo 2+“, koja se sreće u reklamama, nije dio standarda. Obično označava naprednije sisteme nivoa 2, na primjer one koji na određenim cestama dozvoljavaju vožnju bez ruku na volanu uz kameru koja prati pogled vozača. Odgovornost i tada ostaje na vozaču.
Šta je danas stvarno dostupno
Velika većina novih automobila s naprednom opremom spada u nivo 2. Sistemi nivoa 3 postoje, ali su rijetki i strogo ograničeni. Međunarodni okvir za njih daje Pravilnik UN-a br. 157 o automatiziranim sistemima za zadržavanje trake. Primjer je Mercedesov sistem Drive Pilot, koji je u Njemačkoj odobren za upotrebu na određenim dionicama autoputa, pri ograničenoj brzini i u povoljnim uslovima.
Nivo 4 susreće se u robotaksi uslugama koje u pojedinim gradovima u svijetu rade bez vozača, unutar tačno mapiranih područja. To nisu automobili koje kupac može nabaviti za ličnu upotrebu.
Šta to znači za vozača
Da li se određena funkcija smije koristiti, ne zavisi samo od automobila nego i od propisa države u kojoj se vozi. Sistem odobren u jednoj zemlji ne mora biti dozvoljen u drugoj, a proizvođači ga tada softverski isključuju. Propisi u ovoj oblasti brzo se mijenjaju.
Za svakodnevnu vožnju vrijedi jednostavno pravilo: ako uputstvo vozila ne kaže izričito da sistem preuzima vožnju, vozač vozi i odgovara za ono što se dešava na cesti. Naziv funkcije u cjenovniku nije mjerilo njenih stvarnih mogućnosti.
