Goli sivi kamen, rijeke koje nestaju u zemlji i polja koja zimi postanu jezera prizori su poznati svakome ko je putovao Hercegovinom ili zapadnom Bosnom. Takav reljef naziva se krš, a Dinaridi su jedno od najvećih i najpoznatijih krških područja na svijetu.
Hemija koja buši stijenu
Krš se razvija na stijenama koje voda može otopiti, prije svega na krečnjaku i dolomitu. Kišnica u zraku i tlu upija ugljen-dioksid i postaje blaga ugljična kiselina. Kada takva voda prodre u pukotine krečnjaka, polako otapa kalcijev karbonat i odnosi ga sa sobom.
Proces je izuzetno spor, ali traje stotinama hiljada i milionima godina. Pukotine se šire u kanale, kanali u hodnike i dvorane. Voda zato u kršu ne teče po površini, nego ponire i putuje podzemljem, pa krški krajevi često imaju mnogo padavina, a malo površinskih tokova.
Oblici po kojima se krš prepoznaje
- Škrape su žljebovi i oštri grebeni koje voda ureže u golu stijenu.
- Vrtače su ljevkasta udubljenja, nastala otapanjem ili urušavanjem podzemnih šupljina.
- Krška polja su prostrane zaravni okružene planinama, s plodnim tlom i povremenim plavljenjem.
- Ponori su otvori u kojima rijeka nestaje pod zemljom, a takve rijeke zovu se ponornice.
- Pećine i jame su podzemne šupljine: pećine se pružaju pretežno vodoravno, a jame okomito.
Pećinski ukrasi, sige, nastaju obrnutim procesom. Kada voda zasićena otopljenim krečnjakom kapne sa stropa, dio ugljen-dioksida ispari i mineral se ponovo istaloži. Stalaktiti rastu odozgo, stalagmiti odozdo, a rastu tako sporo da im za nekoliko centimetara mogu trebati stoljeća. Zato se slomljena siga ne može nadoknaditi u ljudskom vijeku.
Dinarski krš u Bosni i Hercegovini
Sama riječ krš, u međunarodnoj nauci „karst“, potiče od imena visoravni Kras na granici Slovenije i Italije. Jedan od utemeljitelja nauke o kršu bio je geograf Jovan Cvijić, koji je 1893. godine objavio studiju o krškim pojavama, pa su domaći izrazi poput polja, ponora i doline ušli u stručni rječnik širom svijeta.
U Bosni i Hercegovini krš zauzima veliki dio zemlje, od Hercegovine do zapadne Bosne. Livanjsko polje ubraja se među najveća krška polja na svijetu, a Trebišnjica među najpoznatije ponornice. Vrelo Bune u Blagaju primjer je snažnog krškog izvora, na kojem podzemna rijeka izlazi iz pećine u podnožju stijene.
Pećina Vjetrenica kod Ravnog, na rubu Popova polja, duga je više od sedam kilometara. Na UNESCO-ovu Listu svjetske baštine upisana je 2024. godine, prije svega zbog izuzetnog bogatstva podzemne faune. Za posjetioce su uređene i druge pećine, među njima one u zaštićenom pejzažu Bijambare kod Sarajeva.
Osjetljiv sistem
U kršu voda brzo prolazi kroz stijenu i gotovo se ne filtrira. Zagađenje s površine, iz divljih deponija ili neuređene kanalizacije, može za kratko vrijeme dospjeti do udaljenih izvora s kojih se ljudi snabdijevaju vodom. Zato je zaštita krša ujedno i zaštita pitke vode. Posjetiocima pećina vrijedi nekoliko jednostavnih pravila: ne dirati i ne lomiti sige, ne ostavljati otpad i ne uznemiravati životinje koje ondje žive.
