Efekat staklene bašte često se spominje kao nešto loše, ali je riječ o prirodnoj pojavi bez koje život kakav poznajemo ne bi bio moguć. Prosječna temperatura pri površini Zemlje iznosi oko 15 stepeni Celzijusa. Da atmosfera ne zadržava dio toplote, bila bi oko 18 stepeni ispod nule.
Kako mehanizam radi
Sunčevo zračenje stiže uglavnom kao vidljiva svjetlost, za koju je atmosfera većim dijelom prozirna. Dio te energije odbiju oblaci, snijeg i led, a ostatak upiju kopno i more, koji se zagrijavaju. Zagrijana površina zatim i sama zrači, ali u infracrvenom, toplotnom dijelu spektra.
Tu nastupaju gasovi staklene bašte. Njihove molekule upijaju infracrveno zračenje i ponovo ga odašilju u svim smjerovima, pa se dio toplote vraća prema površini umjesto da ode u svemir. Najvažniji među njima su:
- vodena para, koje ima najviše i čija količina ovisi o temperaturi;
- ugljen-dioksid, koji nastaje disanjem, vulkanskom aktivnošću i sagorijevanjem;
- metan, koji potiče iz močvara, stočarstva, deponija i vađenja fosilnih goriva;
- azot-suboksid, povezan najviše s poljoprivredom i đubrivima.
Azot i kisik, koji čine najveći dio zraka, gotovo ne upijaju toplotno zračenje. Zato gasovi kojih ima u tragovima imaju nesrazmjerno velik uticaj.
Poređenje sa staklenom baštom nije sasvim tačno. Staklenik je topao prije svega zato što staklo sprečava da se zagrijani zrak izmiješa s hladnijim vanjskim. Atmosfera ne radi kao krov, nego usporava odlazak zračenja. Naziv se ipak ustalio.
Šta su ljudi promijenili
Prije industrijske revolucije ugljen-dioksida je u zraku bilo oko 280 čestica na milion. Sagorijevanjem uglja, nafte i gasa te krčenjem šuma taj udio je porastao na više od 420 čestica na milion, a mjerenja pokazuju da i dalje raste. Što je više ovih gasova, to se više toplote zadržava.
Međuvladin panel za klimatske promjene (IPCC), tijelo Ujedinjenih nacija koje sažima naučna istraživanja, ocjenjuje da je ljudski uticaj na zagrijavanje atmosfere, okeana i kopna nedvosmislen. Prosječna globalna temperatura viša je za nešto više od jednog stepena u odnosu na drugu polovinu devetnaestog stoljeća.
Jedan stepen zvuči malo, ali se odnosi na prosjek cijele planete. Posljedice se vide u topljenju ledenjaka, porastu nivoa mora i češćim toplotnim talasima, a razlikuju se od regije do regije.
Saznanje staro više od stoljeća
Da pojedini gasovi upijaju toplotno zračenje, eksperimentima je sredinom devetnaestog stoljeća pokazao irski fizičar John Tyndall. Švedski hemičar Svante Arrhenius je 1896. godine prvi izračunao koliko bi se Zemlja mogla zagrijati ako se količina ugljen-dioksida poveća. Savremena mjerenja i modeli te su procjene doradili, ali osnovna fizika ostala je ista.
Zato je korisno razlikovati dva pojma: prirodni efekat staklene bašte čini Zemlju nastanjivom, a njegovo pojačavanje ljudskim djelovanjem uzrok je globalnog zagrijavanja.
