U potpunom mraku krških pećina, u vodi koja je cijele godine hladna, živi jedna od najneobičnijih životinja Evrope. Čovječija ribica, naučnog imena Proteus anguinus, uprkos nazivu nije riba, nego vodozemac, srodnik daždevnjaka. Jedini je evropski kičmenjak potpuno prilagođen životu u podzemlju.
Kako izgleda i zašto se tako zove
Tijelo joj je izduženo, nalik jegulji, najčešće dugo 20 do 30 centimetara, s četiri tanke i kratke noge. Koža je blijeda, ružičastobijela, jer u njoj gotovo nema pigmenta. Upravo ta boja, slična ljudskoj puti, donijela joj je narodno ime.
Oči su joj zakržljale i prekrivene kožom, pa ne vidi. U mraku se snalazi drugim čulima: ima izvanredan njuh, osjeća i najmanja strujanja vode, a istraživanja pokazuju da registruje i slaba električna polja.
Posebnost joj je i to što nikada „ne odraste“ na način na koji to čine drugi vodozemci. Žabe i daždevnjaci kao larve dišu škrgama, a zatim ih izgube. Čovječija ribica cijelog života zadržava vanjske škrge, tri crvenkasta čuperka sa svake strane glave, i ostaje u vodi. Ta se pojava naziva neotenija.
Spor život u mraku
U pećinama je hrane malo, pa je čovječija ribica prilagođena štednji. Hrani se sitnim račićima, puževima i larvama insekata, a zabilježeno je da može preživjeti godinama bez hrane. Kreće se malo, a metabolizam joj je vrlo spor.
Sporo se i razvija: spolnu zrelost dostiže tek nakon desetak i više godina, a ženka polaže jaja rijetko, obično nekoliko desetina odjednom. Zauzvrat živi izuzetno dugo za životinju svoje veličine. Prema procjenama istraživača koji su decenijama pratili jedinke u podzemnoj laboratoriji, prosječan životni vijek odrasle jedinke iznosi blizu sedamdeset godina, a najveći bi mogao preći stotinu.
Gdje živi
Čovječija ribica je endem dinarskog krša. Naseljava podzemne vode od sliva Soče na sjeveroistoku Italije, preko Slovenije i Hrvatske, do Hercegovine. U Bosni i Hercegovini poznata je prije svega iz krških podzemnih voda na jugu zemlje, uključujući pećinu Vjetrenicu i šire područje Popova polja, a nalazi su zabilježeni i u krškim dijelovima zapadne Bosne.
U nauku ju je uveo austrijski prirodoslovac Josephus Nicolaus Laurenti, koji ju je opisao 1768. godine. Prvi pisani spomen stariji je: Janez Vajkard Valvasor zabilježio je 1689. predanje da su životinje koje voda nakon jakih kiša izbaci iz podzemlja mladunci zmaja.
Zašto je ugrožena
Međunarodna unija za zaštitu prirode (IUCN) vodi čovječiju ribicu kao osjetljivu vrstu. Njen opstanak ovisi o čistoći podzemnih voda, a krš je na zagađenje posebno osjetljiv, jer voda s površine brzo i gotovo bez filtriranja dospijeva u podzemlje. Glavne prijetnje su:
- otpadne vode, divlje deponije i hemikalije iz poljoprivrede;
- zahvati koji mijenjaju tok podzemnih voda, poput regulacija i akumulacija;
- nezakonito sakupljanje.
Budući da se sporo razmnožava, populacija se nakon stradanja teško oporavlja. Vrsta je zakonom zaštićena, pa se životinje koje voda izbaci na površinu ne smiju uzimati ni držati. Takav nalaz treba prijaviti nadležnoj instituciji za zaštitu prirode ili speleološkom društvu.
