Ko god je putovao hercegovačkim kršem ili bosanskim planinskim visoravnima, vidio ih je bar jednom: masivne kamene blokove poredane po livadama, uz stare puteve ili na rubovima sela. Stećci su najprepoznatljiviji spomenici srednjovjekovne Bosne i jedna od rijetkih pojava koju ovaj prostor dijeli s vrlo malo drugih krajeva Evrope.
Koliko ih ima i kada su nastajali
Procjenjuje se da je sačuvano oko 70.000 stećaka. Najveći dio, približno 60.000, nalazi se na teritoriji današnje Bosne i Hercegovine, a ostali su u Hrvatskoj, Crnoj Gori i Srbiji. Običaj njihovog klesanja javlja se od sredine 12. stoljeća, vrhunac doživljava u 14. i 15. stoljeću, a gasi se početkom 16. stoljeća, nakon uspostave osmanske vlasti.
Istraživači razlikuju nekoliko osnovnih oblika:
- ploču, najjednostavniji i najčešći oblik,
- sanduk, sa postoljem ili bez njega,
- sljemenjak, koji podsjeća na kuću s krovom na dvije vode,
- stub i krstaču, koji se javljaju rjeđe.
Šta je uklesano u kamen
Većina stećaka nema nikakvog ukrasa. Oni koji ga imaju čine prepoznatljiv likovni svijet: polumjesece i zvijezde, spirale i vinovu lozu, mačeve i štitove, prizore lova na jelene, viteške turnire i kola u kojima se igrači drže za ruke. Na stećcima nekropole Radimlja kod Stoca nalazi se i čuvena muška figura s podignutom rukom, koja je postala neka vrsta zaštitnog znaka cijele ove baštine.
Manji broj spomenika nosi i natpise, pisane bosanskom ćirilicom. Oni su kratki, ponekad opori, ponekad neočekivano lični, i govore o tome ko pod kamenom leži, ko je spomenik podigao i ko ga je isklesao. Upravo su ti epitafi nadahnuli Maka Dizdara da napiše zbirku Kameni spavač.
Čiji su stećci
Pitanje kome stećci pripadaju dugo je bilo predmet rasprava, često obojenih dnevnom politikom. Starija literatura vezivala ih je isključivo za bogumile, odnosno sljedbenike Crkve bosanske, dok su ih pojedini autori pripisivali Vlasima ili jednoj etničkoj skupini. Danas u nauci preovladava stav da se pod stećcima sahranjivalo stanovništvo sve tri tadašnje crkve: bosanske, katoličke i pravoslavne. Drugim riječima, stećak je bio običaj jednog podneblja i jednog vremena, a ne obilježje samo jedne vjerske zajednice.
Upis na Listu svjetske baštine
UNESCO je 2016. godine na Listu svjetske baštine upisao dobro pod nazivom „Stećci – srednjovjekovna groblja nadgrobnih spomenika”. Riječ je o zajedničkoj nominaciji četiri države, koja obuhvata 28 nekropola s oko 4.000 spomenika: 20 lokaliteta je u Bosni i Hercegovini, tri u Srbiji, tri u Crnoj Gori i dva u Hrvatskoj.
Među upisanim nekropolama su Radimlja i Boljuni kod Stoca, koje se ubrajaju u najbolje očuvane i najbogatije ukrašene. Posjetiocu koji želi vidjeti stećke na jednom mjestu, u gradu, dobar izbor je i botanički vrt Zemaljskog muzeja u Sarajevu, gdje je izložen niz primjeraka prenesenih s različitih lokaliteta.
Upis na UNESCO-vu listu nije riješio sve probleme. Mnoge nekropole i dalje su izložene eroziji, zarastanju i nemaru, pa zaštita ove baštine ostaje posao koji tek treba uraditi.
