Na Drini ćuprija najpoznatija je knjiga Ive Andrića i jedan od najprevođenijih romana nastalih na južnoslavenskim jezicima. Uprkos tome, mnogi je pamte samo kao obaveznu lektiru. Vrijedi joj se vratiti u zrelim godinama, bez školskog zvona iznad glave.
Pisac i okolnosti nastanka
Ivo Andrić rođen je 9. oktobra 1892. godine u Docu kod Travnika, a djetinjstvo je proveo u Višegradu, kod tetke i tetka. Školovao se u Sarajevu, Zagrebu, Beču, Krakovu i Gracu, a između dva svjetska rata gradio je diplomatsku karijeru. Umro je 1975. godine u Beogradu.
Roman je pisao od 1942. do kraja 1943. godine u okupiranom Beogradu, povučen iz javnog života. Objavljen je u martu 1945. godine. Iste godine izašla su još dva njegova romana, Travnička hronika i Gospođica, pa se ta tri naslova često čitaju kao cjelina.
O čemu govori roman
Andrić je knjigu nazvao hronikom, i to je tačniji opis nego „roman” u uobičajenom smislu. Nema jednog glavnog junaka ni jedinstvene radnje. Niz povezanih priča prati život višegradske kasabe od 16. stoljeća, kada se most gradi, do 1914. godine, kada je u ratu miniran jedan od njegovih stubova.
Čitalac koji prvi put uzima knjigu lakše će se snaći ako zna njene glavne dionice:
- priča o dječaku odvedenom u danak u krvi, koji će kao veliki vezir Mehmed-paša Sokolović narediti gradnju mosta,
- gradnja, s nadzornikom Abidagom i seljakom Radisavom koji potajno ruši ono što se danju sazida,
- stoljeća osmanske vlasti, poplave, bune i svakodnevica na kapiji,
- dolazak austrougarske uprave i promjene koje ona donosi,
- generacija mladih uoči Prvog svjetskog rata i slom starog svijeta.
Među likovima se posebno pamte lijepa Fata Avdagina, hotelijerka Lotika i tvrdoglavi Alihodža, čija se sudbina zatvara zajedno s knjigom.
Most kao glavni junak
Jedina stalna tačka u hronici je sama ćuprija. Ljudi se rađaju i umiru, carstva se smjenjuju, a most ostaje, bijel i nepromijenjen. Andrić ga koristi kao mjeru prolaznosti, ali i kao sliku trajnog ljudskog nastojanja da se premosti ono što razdvaja. Kapija, proširenje na sredini mosta, mjesto je na kojem kasaba sjedi, razgovara, trguje i dočekuje historiju.
Nobelova nagrada i različita čitanja
Andrić je 1961. godine dobio Nobelovu nagradu za književnost, a Švedska akademija u obrazloženju je istakla epsku snagu kojom je oblikovao teme i sudbine iz historije svoje zemlje. Na Drini ćuprija je djelo koje se pritom najčešće spominjalo.
Roman je imao i kritičare. Dio autora zamjera Andriću način na koji prikazuje osmansko doba i bosanske muslimane, dok ga drugi brane kao pisca koji s podjednakom distancom i razumijevanjem posmatra sve svoje junake. Ta rasprava traje decenijama i dio je recepcije knjige.
Najbolji savjet čitaocu je jednostavan: čitati polako. Ovo nije roman zapleta već roman ritma, i najviše daje onome ko mu se prepusti.
