Kada zahladni, u mnogim našim kotlinama ponavlja se ista slika: magla koja se danima ne diže, miris dima koji se uvlači u odjeću i pogled s brda na sivi poklopac ispod kojeg je grad. Uz tu sliku ide i isti razgovor. Provjeravamo aplikacije, dijelimo snimke ekrana s crvenim i ljubičastim oznakama i čekamo vjetar. O zraku govorimo onako kako se govori o vremenu – kao o nečemu što dolazi izvana i na šta nemamo uticaja.
Dio toga zaista ne zavisi od nas. Gradovi u kotlinama zimi imaju nepovoljan položaj: hladan zrak ostane zarobljen pri tlu, topliji sloj iznad njega djeluje kao poklopac, i sve što se ispusti ostaje ondje gdje ljudi žive. Geografiju ne možemo promijeniti. Ali ono što se pod tim poklopcem skuplja nije palo s neba. Dolazi iz dimnjaka, auspuha i industrijskih postrojenja – dakle iz načina na koji se grijemo, vozimo i proizvodimo.
Šta gori u našim pećima
Neugodan dio razgovora jeste onaj o kućnim ložištima. Stara peć, vlažno drvo, ugalj slabog kvaliteta, a ponekad i otpad koji se „usput“ ubaci u vatru – sve to izlazi kroz dimnjak u visini prozora prvog komšije. Ko je ikada prošao ulicom u kojoj neko loži plastiku ili stari namještaj, zna taj miris i zna da ga ne treba nikakav mjerni uređaj da bi shvatio da nešto nije u redu.
Slično je s vožnjom. Motor koji radi u mjestu dok čekamo ispred škole, kratke relacije koje bismo mogli prepješačiti, vozilo koje godinama nije vidjelo ozbiljan servis – pojedinačno sitnice, ali se u kotlini ništa ne gubi, nego se sabira.
Ne grije se svako kako želi
Ovdje treba zastati, jer je najlakše prstom uprijeti u čovjeka koji loži ugalj. Malo ko to radi iz inata. Ljudi se griju onim što mogu platiti. Zamjena peći, utopljavanje kuće ili prelazak na čistiji energent za mnoga su domaćinstva trošak koji se ne može podnijeti iz kućnog budžeta. Jedan dimnjak, uz to, ne mijenja sliku cijelog grada, i ne može se od pojedinca tražiti da sam riješi ono što traži zajedničko ulaganje i dugoročan plan.
To je pošten prigovor. Ali iz njega ne slijedi da pojedinac ne može ništa. Postoji prostor između „sve“ i „ništa“, i taj prostor je uglavnom besplatan ili jeftin:
- ložiti suho drvo umjesto sirovog, jer daje više toplote i manje dima;
- očistiti dimnjak i peć prije sezone;
- nikada ne spaljivati plastiku, gumu, lakirano drvo i tekstil;
- ugasiti motor dok čekamo i izbjeći vožnju na kratkim relacijama kad je zrak najgori;
- zatvoriti ono kroz šta toplota bježi – dotrajale brtve na prozorima i vratima.
Ništa od toga neće samo po sebi razvedriti nebo. No veliki zahvati, od toplifikacije do utopljavanja zgrada, traju godinama, a zima dolazi svake godine. I još nešto: o zraku se sjetimo u januaru, a zaboravimo u aprilu. Ko želi da sljedeća zima bude barem malo podnošljivija, drva kupuje i suši u proljeće, a dimnjačara zove u septembru. Zrak se, drugim riječima, popravlja onda kada o njemu niko ne govori.
