Malo je pravila u saobraćaju koja su tako jasna kao ono o pješačkom prelazu. Bijele pruge na asfaltu znače da onaj ko hoda ima prednost, a onaj ko vozi staje. Nema tu tumačenja, izuzetaka ni sitnih slova. Pa ipak, svako ko je ikada stajao na ivici trotoara zna onaj trenutak procjene: hoće li stati, ili će samo malo usporiti i provući se ispred mene? Taj trenutak nesigurnosti govori o našoj saobraćajnoj kulturi više od bilo kojeg propisa.
Zanimljivo je da smo gotovo svi, u različitim dijelovima istog dana, i vozači i pješaci. Ista osoba koja ujutro gunđa na automobil koji je projurio pored nje, popodne za volanom uzdiše zbog pješaka koji „prelazi kao da šeta“. Uloge mijenjamo lakše nego što mijenjamo ugao gledanja. U tome i jeste suština problema: pravila poštujemo kada nas štite, a doživljavamo ih kao smetnju kada nas usporavaju.
Žurba nije argument
Najčešće opravdanje za neustupanje prednosti je žurba. Kasnimo na posao, po dijete, na sastanak. Ali vrijedi trezveno izračunati šta se zapravo dobije. Zaustavljanje pred prelazom traje nekoliko sekundi. Te sekunde se gotovo uvijek izgube već na sljedećem semaforu ili u koloni. Dobitak je, dakle, uglavnom zamišljen, dok je rizik stvaran i snosi ga neko drugi – onaj ko nema oko sebe ni lim ni zračni jastuk.
Postoji i tiša navika koja jednako smeta: parkiranje na trotoaru i neposredno uz prelaz. Vozač koji „samo na minut“ ostavi auto na pješačkoj stazi tjera roditelja s kolicima ili osobu u invalidskim kolicima na kolovoz. Vozilo parkirano tik uz zebru zaklanja pogled i vozaču koji nailazi i djetetu koje kreće preko ulice. Niko od tih vozača ne misli da čini nešto opasno. Upravo zato je navika tako tvrdokorna.
Šta je s pješacima?
Pošteno je reći i drugu stranu. Pješaci nisu uvijek uzorni: pretrčavaju van prelaza, zakorače na kolovoz zagledani u telefon, noću hodaju tamnim odjevnim predmetima uz neosvijetljenu cestu. Vozači s pravom ističu da se automobil ne može zaustaviti u mjestu i da prednost na prelazu ne ukida fiziku. Sve je to tačno, i odgovornost pješaka ne treba umanjivati.
Ipak, odgovornost nije simetrična, jer ni posljedice nisu simetrične. Greška pješaka najčešće ugrožava njega samog; greška vozača ugrožava drugoga. Ko upravlja težom i bržom stvari, mora računati i na tuđu nepažnju. To nije nepravda prema vozačima, nego obična logika: više moći u saobraćaju znači i više obaveze.
Kazne i kamere imaju svoje mjesto, ali kultura se ne gradi samo strahom od kazne. Gradi se i onim što vidimo oko sebe. Kada jedan vozač stane, onaj iza njega teško će obići. Kada pješak rukom ili klimanjem glave zahvali, vozač će lakše stati i sljedeći put. Djeca na zadnjem sjedištu pritom gledaju i uče mnogo prije nego što sjednu u autoškolu.
Zato prijedlog nije velik. Idući put kada priđemo zebri i ugledamo nekoga na ivici trotoara, podignimo nogu s gasa ranije nego inače, tako da čovjek ne mora pogađati našu namjeru. Tih nekoliko sekundi je najjeftiniji doprinos sigurnosti koji možemo dati – i jedini koji u potpunosti zavisi od nas.
