Gotovo svaka porodica ima nekoga ko je otišao, ili nekoga ko o tome ozbiljno razmišlja. Razgovor o tome obično se brzo svede na jednu rečenicu: tamo su veće plate. To je tačno, ali nije cijela istina, a ako ostanemo samo na njoj, propustit ćemo ono najvažnije. Jer da je riječ isključivo o novcu, odlazili bi samo oni koji ovdje zarađuju malo. A odlaze i ljudi sa solidnim poslom, stanom i automobilom.
Ono što se u razgovorima s onima koji pakuju kofere često čuje nije „hoću više“, nego „hoću da znam na čemu sam“. Mlad čovjek želi moći izračunati svoj život nekoliko godina unaprijed: ako završim školu, ako radim pošteno, ako budem dobar u svom poslu – šta me čeka? Kada se na to pitanje ne može dati pouzdan odgovor, plata prestaje biti presudna. Neizvjesnost je teže podnijeti od skromnosti.
Sitnice koje se zbrajaju
Odluka o odlasku rijetko se donese preko noći. Ona se skuplja od malih iskustava. Oglas za posao u kojem se traži iskustvo koje početnik ne može imati. Pripravnički staž koji se odradi bez jasnog ishoda. Mjeseci čekanja na dokument, dozvolu ili odgovor. Osjećaj da se o napredovanju odlučuje po poznanstvu, a ne po radu – čak i onda kada to nije tačno, sama sumnja obeshrabruje. Svako od tih iskustava pojedinačno je podnošljivo. Zajedno stvaraju utisak da se trud ne isplati planirati.
Tu je i pitanje svakodnevice: može li se do posla stići bez automobila, ima li mjesta u vrtiću, koliko dugo se čeka na pregled, postoji li u gradu nešto za raditi poslije šest popodne. Kvalitet života ne čini jedna velika stvar, nego mnogo malih koje funkcionišu.
Odlazak nije izdaja, a nije ni rješenje za sve
Ovdje treba biti pošten prema obje strane. Odlazak je legitiman lični izbor i nema smisla nikome ga spočitavati. Ljudi su se oduvijek selili za boljim prilikama, a iskustvo rada u drugoj sredini mnogima donese znanje, samopouzdanje i širinu koju inače ne bi stekli. Dio njih se s tim znanjem i vrati.
S druge strane, ni život vani nije razglednica. Visoke kirije, dugo radno vrijeme, udaljenost od porodice i osjećaj da si negdje stalno gost – i to je dio računa, o kojem se manje govori. Ko to prešuti, ne pomaže mladima da odluče zrelo.
Zato pitanje ne bi trebalo glasiti „kako zadržati mlade“, kao da su roba koju treba sačuvati na polici. Bolje pitanje je: šta bi nekome ko ima dvadeset i pet godina dalo razlog da ostanak smatra razumnim izborom, a ne žrtvom? Odgovori su prilično prizemni. Zapošljavanje u kojem su kriteriji poznati unaprijed. Poslodavci koji početnika uvedu u posao umjesto da od njega očekuju gotovog stručnjaka. Administracija koja ne troši sedmice na ono što se može riješiti za dan. Mogućnost da se do prvog stana dođe bez tri decenije neizvjesnosti.
Ništa od toga nije spektakularno i ništa ne staje u parolu. Ali upravo je to poenta: mladi ne traže obećanja, nego predvidljivost. Sredina u kojoj se zna da će se pošten rad i dogovor ispoštovati ne mora nikoga moliti da ostane. Dovoljno je da mu ne daje razloge da ode.
