Pokušajte nabrojati mjesta u svom gradu u kojima možete sjediti sat-dva u toplom, u tišini, a da ništa ne naručite. Spisak je kratak. Kafić podrazumijeva piće, tržni centar kupovinu, čekaonica razlog zbog kojeg čekate. Biblioteka je gotovo jedini preostali zatvoreni prostor koji od posjetioca ne traži ništa osim da ne smeta drugima. Već zbog toga zaslužuje da je posmatramo drugačije nego kao skladište knjiga.
Rasprava o čitanju kod nas obično krene od jadikovke: ne čita se, djeca su na telefonima, knjiga je izgubila bitku. Takva tvrdnja zvuči uvjerljivo, ali je previše gruba. Ljudi danas čitaju cijeli dan – poruke, naslove, objave, uputstva. Ono što je postalo rijetko nije čitanje samo, nego duže, neprekinuto čitanje, ono u kojem se sat vremena ostaje uz jedan tekst i jednu misao. Ta sposobnost se ne gubi zato što su ljudi lijeni, nego zato što se, kao i svaka druga, održava vježbom i povoljnim okruženjem.
Navika se ne stvara prijekorom
Dijete neće zavoljeti knjigu zato što mu je rečeno da mora. Lektira koja se čita pod prijetnjom ocjene često proizvede suprotan učinak. Čitalac nastaje ondje gdje je knjiga pri ruci, gdje se o pročitanom razgovara i gdje odrasli i sami čitaju. Roditelj koji djetetu drži predavanje o važnosti knjige s telefonom u ruci teško će biti uvjerljiv.
Tu biblioteka ima ulogu koju ništa drugo ne može preuzeti. Knjige nisu jeftine, i porodici koja pazi na svaki trošak kupovina slikovnica koje dijete preraste za nekoliko mjeseci nije prioritet. Članska karta uklanja tu prepreku. Dijete koje smije samo birati s police, pa i pogriješiti u izboru i vratiti knjigu nepročitanu, uči nešto važno: da je čitanje stvar radoznalosti, a ne obaveze.
Zar nije sve na internetu?
Najčešći prigovor glasi da je biblioteka prevaziđena, jer je sve dostupno na ekranu. Prigovor nije bez osnova. Informacija se danas zaista nađe za nekoliko sekundi, a elektronske knjige i audio-izdanja mnogima su praktičniji od papira. Ko čita na telefonu u autobusu, čita jednako kao onaj s ukoričenim izdanjem.
Ali dostupnost nije isto što i pristup. Nema svako kod kuće tih kutak, vlastiti računar i mir za učenje. Na internetu nema ni osobe koja zna preporučiti sljedeću knjigu čovjeku kojem se prethodna svidjela, a upravo to dobar bibliotekar radi. Nema ni slučajnog otkrića, onog trenutka kada tražite jedan naslov, a kući odnesete drugi koji je stajao pored.
Biblioteke, naravno, moraju i same učiniti svoj dio: imati radno vrijeme koje odgovara zaposlenima i učenicima, nove naslove, mjesto za rad s utičnicom i dobrim svjetlom, programe za djecu i starije. Ustanova koja se zatvara kad ljudi izlaze s posla teško će ih privući.
A mi kao korisnici možemo uraditi nešto sasvim jednostavno. Članarina je obično među najnižim godišnjim troškovima u kućnom budžetu. Odvesti dijete da dobije svoju iskaznicu, i pustiti ga da samo izabere prvu knjigu, možda je najisplativije ulaganje u čitaoca koje jedna porodica može napraviti.
