Rečenica „uči, da ne bi morao raditi“ izgovorena je u bezbroj naših kuća, uvijek s najboljom namjerom. Roditelji koji su teško radili željeli su djeci lakši život, a lakši život je značio kancelariju, diplomu i čiste ruke. Tako je, generaciju za generacijom, stvorena tiha ljestvica vrijednosti na kojoj je gimnazija gore, a zanatska škola dolje – mjesto za one koji „nisu za knjigu“.
Posljedice te ljestvice danas svako osjeti čim mu procuri cijev ili zatreba keramičar. Dobar majstor ima popunjen raspored sedmicama unaprijed, bira poslove i ne mora se reklamirati. Istovremeno, mnogi mladi ljudi s diplomama traže posao koji odgovara njihovom zvanju i ne nalaze ga. Nešto se u toj računici očigledno ne slaže, a ipak se roditeljski savjet pred upis u srednju školu sporo mijenja.
Šta zanat zapravo traži
Predrasuda počiva na pogrešnoj pretpostavci da je rad rukama suprotan radu glavom. Dovoljno je posmatrati dobrog električara, stolara ili automehaničara pa vidjeti da to nije tačno. Dijagnosticirati kvar znači postaviti pretpostavku, provjeriti je i isključiti mogućnosti. Napraviti namještaj po mjeri znači računati, crtati i predvidjeti kako će se materijal ponašati. Savremeni uređaji, vozila i instalacije traže stalno učenje, jer se tehnologija mijenja brže nego udžbenici.
Zanat ima i nešto što mnoga zanimanja nemaju: vidljiv rezultat. Na kraju dana stoji zid koji je ozidan, motor koji radi, frizura s kojom je neko zadovoljan izašao. Taj osjećaj dovršenog posla nije mala stvar, i ljudi koji ga imaju često o svom radu govore s ponosom koji bi im mnogi mogli pozavidjeti.
Nije svaka zamjerka predrasuda
Bilo bi, međutim, nepošteno tvrditi da su roditelji koji oklijevaju prosto zaostali u vremenu. Njihova zabrinutost ima uporište. Fizički posao troši tijelo, i ono što je s dvadeset lako, s pedeset nije. Praktična nastava u nekim školama odvija se na zastarjeloj opremi, pa učenik izađe sa svjedočanstvom, ali bez stvarne vještine. Početničke plate kod poslodavca znaju biti niske, a uslovi rada neuredni. Ko djetetu želi sigurnost, ima pravo pitati gdje je ona.
Ti prigovori ne govore protiv zanata, nego protiv načina na koji ga učimo i vrednujemo. Učenik koji tri godine provede uglavnom u učionici, a jedva vidi radionicu, nije dobio priliku. Zanat se uči uz majstora, na stvarnom poslu, uz nadzor i pristojnu naknadu. Gdje škola i poslodavci tako sarađuju, mladi čovjek izlazi sa znanjem koje se odmah može naplatiti i s putem koji je otvoren: majstorski ispit, vlastita radnja, pa i kasniji studij ako ga poželi. Zanat ne zatvara vrata fakulteta; fakultet, s druge strane, ne garantuje da ćete znati išta popraviti.
Na kraju, izbor škole trebao bi polaziti od djeteta, a ne od ugleda zvanja. Ima djece kojoj apstraktno gradivo teško pada, a koja procvjetaju čim nešto mogu rastaviti i sastaviti. Slati ih tamo gdje će četiri godine biti prosječni samo zato što to „bolje zvuči“ nije usluga, nego nepravda.
Promjena počinje sitnicom u govoru. Kada sljedeći put neko pred nama kaže da mu je dijete upisalo zanatsku školu, umjesto saučesničkog „pa dobro, i to je nešto“, primjerenije je pitati: koji zanat? I dodati, sasvim iskreno, da će nam takav čovjek vjerovatno uskoro zatrebati.
