Kada neko kaže da volontira, reakcije su obično dvije. Jedna je divljenje pomiješano s nevjericom: „Svaka čast, ja ne bih imao vremena.“ Druga je sumnja: „A šta ti imaš od toga?“ Obje govore isto – da rad bez naknade doživljavamo kao nešto neobično, rezervisano za ljude s viškom vremena ili s nekim skrivenim računom.
A zapravo je riječ o nečemu što je kod nas vrlo staro, samo pod drugim imenom. Mobe, zajedničko pravljenje puta do sela, komšije koje pomažu oko krova ili berbe – sve je to bio dobrovoljan rad za zajedničku korist, i niko ga nije smatrao čudnim. Promijenila se riječ i promijenio se način života, ali potreba je ostala ista: postoje stvari koje su svima potrebne, a koje niko pojedinačno ne može kupiti.
Šta se dobija, a nije novac
Gorska služba spašavanja, dobrovoljni vatrogasci, davaoci krvi, treneri u malim klubovima, ljudi koji starijim komšijama donose namirnice, oni koji uređuju planinarske staze – dobar dio onoga na što se oslanjamo postoji zato što neko radi bez računa. Kada bi svi oni jednog dana odlučili da im se ne isplati, primijetili bismo vrlo brzo.
Korist ima i onaj ko daje. Mlad čovjek kroz volontiranje stiče prvo iskustvo odgovornosti, upozna ljude van svog kruga i nauči raditi u grupi, što se u učionici teško uči. Stariji dobija razlog da izađe iz kuće i osjećaj da je potreban. A svima je zajedničko nešto što se rijetko izgovara naglas: mjesto u koje smo uložili trud doživljavamo kao svoje. Čovjek koji je sadio drveće u parku drugačije gleda na taj park.
Sumnja ima svoje razloge
Sumnjičavi, ipak, nisu bez argumenata. Volontiranje se zna zloupotrijebiti. Dešava se da se pod tim imenom od mladih traži posao koji bi trebalo platiti, uz obećanje „iskustva“ i „preporuke“. Dešava se i da entuzijazam građana posluži kao zamjena za ono što bi trebale raditi uređene službe, pa se nedostatak sistema prikriva dobrom voljom pojedinaca. I nema svako mogućnost da daruje vrijeme: ko radi dva posla ili brine o bolesnom članu porodice, nema šta dati, i ne treba ga zbog toga prozivati.
Te primjedbe ne obaraju ideju, ali joj postavljaju granice. Volontiranje je pošteno kada je zaista dobrovoljno, kada ima jasan početak i kraj, kada ne zamjenjuje radno mjesto i kada onaj ko organizuje poštuje vrijeme onih koji su došli. Akcija na koju se ljudi pozovu, pa ih niko ne dočeka i ne zna šta bi im dao da rade, najsigurniji je način da više nikada ne dođu.
Vrijedi razbiti i predstavu da volontirati znači posvetiti se nečemu cijelim bićem. Dva sata mjesečno su također nešto. Učeniku iz komšiluka pomoći s matematikom. Jednom godišnje dati krv. Odvesti starijeg susjeda na kontrolu. Odazvati se kada lokalni klub traži nekoga da mjeri vrijeme na trci.
Ko ne zna odakle početi, ne mora tražiti daleko. Dovoljno je pogledati šta mu u vlastitoj ulici ili mjestu smeta, a zatim pitati ko se time već bavi i treba li mu još jedan par ruku. Gotovo uvijek treba.
