Dijete dođe kući s lošom ocjenom ili opomenom. U tom trenutku roditelj, često i ne primjećujući, donosi odluku koja je važnija od same ocjene. Može pitati: „Šta se desilo?“ Ili može reći: „Šta ona hoće od tebe?“ Druga rečenica, izgovorena pred djetetom, traje dvije sekunde, a njen učinak se osjeti cijelu školsku godinu. Dijete je upravo saznalo da nastavnicu ne mora shvatati ozbiljno, jer je ni kod kuće ne shvataju.
Odnos prema nastavnicima promijenio se, i to se vidi u sitnicama. Nekada je roditelj, kada bi ga pozvali u školu, išao sa strepnjom šta je dijete uradilo. Danas nije rijetkost da ide spreman na raspravu o tome šta je uradila škola. Roditeljske grupe u aplikacijama za dopisivanje postale su mjesto gdje se ocjene, zadaće i metode komentarišu naveliko, često uvečer, bez prisustva onoga o kome se govori.
Posao koji se ne vidi
Dio nesporazuma dolazi otuda što se nastavnički posao izvana čini lakšim nego što jeste. Vidimo časove i raspuste. Ne vidimo pripreme, ispravljanje zadaća, administraciju koja raste iz godine u godinu, niti napor da se u odjeljenju s dvadeset i više djece istovremeno radi s onim koji sve zna, onim koji ništa ne razumije i onim koji tog dana ima problem koji nema veze sa školom.
Uz to, od škole danas tražimo sve više: da nauči, odgoji, primijeti, zaštiti, motiviše i pripremi za život. Što više očekujemo, to manje povjerenja dajemo. A posao koji počiva na autoritetu ne može se raditi bez povjerenja, baš kao što ljekar ne može liječiti pacijenta koji mu ne vjeruje nijednu riječ.
Poštovanje nije isto što i šutnja
Suprotnu stranu treba čuti bez umanjivanja. Nisu svi nastavnici dobri. Ima nepravednih ocjena, časova odrađenih bez volje i riječi koje se djetetu nisu smjele uputiti. Roditelj ima i pravo i dužnost da stane uz svoje dijete, i vrijeme u kojem se nastavniku nije smjelo ništa reći nije bilo zlatno doba. Poštovanje koje se zahtijeva samo na osnovu položaja nije poštovanje, nego strah.
Sve to je tačno, ali pitanje nije smije li se prigovoriti, nego kako i gdje. Prigovor izrečen nasamo, mirnim tonom, na informacijama ili u dogovorenom terminu, pomaže i djetetu i školi. Isti prigovor izrečen pred djetetom, ili u grupi od trideset roditelja, ne popravlja ništa, a ruši mnogo. Dijete ne treba roditelja koji je uvijek na strani škole, niti onoga koji je uvijek protiv nje. Treba dvoje odraslih koji razgovaraju kao saveznici, čak i kada se ne slažu.
Ima još nešto. Djeca vrlo dobro čuju kako se u kući govori o školi. Ako je nastavnik za večerom predmet podsmijeha, teško je očekivati da će ga dijete sutradan slušati s pažnjom. A dijete koje ne sluša, ne uči – pa cijenu roditeljskog komentara na kraju plati upravo ono.
Praktično pravilo je kratko. Prije nego što zaključimo ko je kriv, saslušajmo i drugu stranu, jer dječija verzija događaja je iskrena, ali rijetko potpuna. A ono što imamo zamjeriti nastavniku, recimo nastavniku, a ne djetetu i ne grupi.
