Zamislimo običan prizor: čovjek u redu u pekari, ljubazan prema prodavačici, pridrži vrata gospođi iza sebe. Isti taj čovjek uvečer, na kauču, ispod objave nepoznate osobe napiše rečenicu zbog koje bi se u pekari svi okrenuli. Nije se promijenio on. Promijenilo se to što onoga kome piše ne vidi.
U tome je, čini se, najveći dio objašnjenja. U razgovoru licem u lice imamo stalnu povratnu informaciju: izraz lica, ton, nelagodu sagovornika. Ona nas koči i prije nego što postanemo svjesni da smo pretjerali. Ekran tu kočnicu uklanja. Pred nama nije osoba, nego ime i sličica, i lako zaboravimo da će naše riječi pročitati neko ko ima loš dan, porodicu i sasvim stvarna osjećanja.
Zašto pobjeđuje najglasniji
Tome doprinosi i način na koji su mreže ustrojene. Sadržaj koji izazove burnu reakciju dobija više pažnje, pa oštar komentar ima bolje izglede da bude viđen nego odmjeren. Ko piše smireno, često ostane bez ijednog odgovora; ko uvrijedi, dobije publiku. Vremenom mnogi odmjereni ljudi jednostavno prestanu pisati, pa rasprava izgleda grublja nego što društvo zaista jeste. Ono što čitamo u komentarima nije presjek javnog mišljenja, nego glas onih koji su najuporniji.
Posljedice nisu samo estetske. Ljudi se povlače iz javnog razgovora jer ne žele biti meta. Stručnjak koji bi mogao nešto objasniti radije šuti nego da čita uvrede. Osoba koja je podijelila ličnu nevolju dobije porugu umjesto podrške. Tako gubimo upravo one glasove koje bismo najviše trebali čuti.
A sloboda govora?
Na svaki poziv na pristojnost stiže isti prigovor: nije li to pokušaj da se ljudima začepe usta? Prigovor treba shvatiti ozbiljno. Mogućnost da svako javno kaže šta misli jedna je od najvrednijih stvari koje je internet donio. Oštra kritika, ironija, neslaganje bez rukavica – sve je to dio zdrave rasprave, i zahtjev za „finim tonom“ zaista se nekada koristi da bi se ušutkala neugodna istina. Brisanje komentara može lako skliznuti u samovolju.
Ali između kritike i uvrede postoji razlika koju svako razumije kada je on na meti. Kritika se bavi onim što je neko rekao ili uradio. Uvreda se bavi onim što neko jeste: njegovim izgledom, porijeklom, porodicom. Prva otvara razgovor, druga ga završava. Reći nekome da griješi i objasniti zašto nije nepristojno. Poželjeti mu zlo jeste, bez obzira na to koliko smo u pravu oko same teme.
Odgovornost ovdje ne možemo sasvim prebaciti ni na platforme ni na moderatore. Oni mogu ukloniti najgore, ali ton određuju oni koji pišu. Svako ko je ikada odgovorio mirno na ljutit komentar zna da se rasprava ponekad vidno promijeni – ne uvijek, ali dovoljno često da vrijedi pokušati.
Za vlastitu upotrebu postoji jednostavan test, bolji od svakog pravilnika. Prije nego što pritisnemo „objavi“, pročitajmo rečenicu naglas i zapitajmo se bismo li je izgovorili toj osobi za stolom, pred njenom djecom i pred svojom. Ako bismo, objavimo je. Ako ne bismo, vjerovatno nismo imali argument, nego samo višak ljutnje.
