Postoji jedna neobična pojava koju svi poznajemo. Kuća uredna, dvorište pometeno, cvijeće zaliveno, ograda ofarbana. A stotinjak metara dalje, na izletištu ili uz rijeku, kese s ostacima roštilja, plastične boce i limenke. Vrlo je vjerovatno da su i jedno i drugo ostavili ljudi koji kod kuće ne bi trpjeli ni opušak na stazi. Nismo, dakle, neuredni. Samo nam urednost prestaje na kapiji.
U toj granici leži cijeli problem. Ono što je iza ograde je „moje“ i o tome brinem. Ono što je ispred nje je „ničije“, odnosno nečije tuđe – općinsko, komunalno, državno. A za tuđe se podrazumijeva da će ga neko drugi počistiti. Javni prostor tako postaje mjesto na kojem se ponašamo kao gosti koji ne namjeravaju ponovo doći, iako ćemo istom ulicom proći i sutra.
Kako nastaje gomila
Zanimljivo je posmatrati kako se smeće množi. Čista klupa u parku dugo ostaje čista. Ali čim se pored nje pojavi jedna boca, ubrzo će biti i druga. Prvi otpadak djeluje kao dozvola: ovdje se, izgleda, može. Isto važi i za divlje deponije uz lokalne puteve – počnu s jednom vrećom, a završe sa starim kaučom i građevinskim šutom.
Srećom, mehanizam radi i u suprotnom smjeru. Uredan prostor obavezuje. Malo ko će prvi baciti papir na travnjak koji je očigledno održavan. Zato svaki očišćeni kutak vrijedi više od površine koju zauzima: on mijenja očekivanje o tome kako se na tom mjestu ponaša.
A gdje je kanta?
Prigovor koji se s pravom čuje jeste da nije sve do građana. Na mnogim mjestima kante nema na vidiku, ili je prepuna. Kontejneri se ne prazne dovoljno često, pa vjetar i životinje raznesu ono što je uredno odloženo. Za kabasti otpad mnogi ne znaju kome se obratiti, a odvojeno prikupljanje često postoji samo na papiru. Ko traži odgovornost od pojedinca, a ne ponudi mu gdje da odloži otpad, traži previše.
Sve to stoji, i komunalna usluga mora raditi svoj dio posla. Ali nepostojanje kante objašnjava zašto je teško, ne zašto je nemoguće. Prazna boca nije teža od pune koju smo donijeli. Kesa s izleta stane u gepek u kojem je i došla. Stari šporet se ne nađe slučajno u šumi; neko ga je utovario, dovezao i istovario, uloživši više truda nego što bi trebalo za jedan telefonski poziv.
Akcije čišćenja koje organizuju građani i udruženja vrijedne su, ali imaju jednu zamku: ako se isto mjesto čisti svake godine, znači da se svake godine iznova i zaprlja. Čišćenje liječi posljedicu. Navika se mijenja ranije, u trenutku kada neko u automobilu spusti prozor ili se na izletu počne spremati kući.
Možda je najjednostavnije pravilo ono koje planinari odavno znaju: što si donio, to i odnesi. Ne zahtijeva nikakvu infrastrukturu ni ičiju dozvolu. A sredina u kojoj djeca vide da roditelji praznu ambalažu vraćaju u ruksak ne mora im kasnije objašnjavati čije je ono što je ispred kapije.
