U porodičnim grupama za dopisivanje gotovo svakodnevno osvane neka poruka s napomenom „proslijeđeno mnogo puta“. Upozorenje na opasan proizvod, savjet koji „ljekari kriju“, snimak bez datuma i mjesta, vijest o događaju koji se, kada se malo provjeri, desio prije nekoliko godina ili se nije desio uopće. Onaj ko je poruku proslijedio nije imao lošu namjeru. Naprotiv, htio je upozoriti bližnje. Upravo zato se netačne informacije tako dobro šire: prenose ih ljudi kojima vjerujemo.
Nekada je između događaja i publike stajala redakcija, s urednikom koji odlučuje šta je provjereno dovoljno da bi se objavilo. Taj filter nije bio savršen, ali je postojao. Danas je svako s telefonom i izdavač i urednik. Mogućnost da objavimo dobili smo svi; naviku da provjerimo nije nam niko isporučio uz uređaj.
Zašto nasjedamo
Najlakše povjerujemo u ono što potvrđuje naše već postojeće mišljenje. Vijest koja se uklapa u ono što smo ionako mislili djeluje nam očigledno istinita, i provjeru preskačemo. Uz to, snažna emocija ubrzava prst. Sadržaj koji nas naljuti, uplaši ili zgrozi dijelimo gotovo refleksno, često samo na osnovu naslova. A naslov je nerijetko napisan upravo tako da izazove reakciju, i ne mora odgovarati onome što u tekstu zaista piše.
Treba reći i to da prepoznati neistinu više nije lako. Fotografija se može izvući iz konteksta, snimak skratiti, citat izmisliti, a alati za izradu uvjerljivih lažnih slika i glasova svakome su dostupni. Ovo nije problem jedne generacije: ni mladi koji su odrasli uz ekran ni stariji koji su mu se kasnije priučili nisu sami po sebi otporniji.
Sumnja u sve nije rješenje
Česta reakcija na sve ovo je odmahivanje rukom: svi lažu, nikome ne treba vjerovati. To zvuči kao oprez, ali je zapravo predaja. Ko ne vjeruje ničemu, ne razlikuje provjerenu informaciju od glasine, pa na kraju povjeruje onome što mu je najbliže ili najglasnije. Postoji i opravdana zamjerka samim medijima: žurba, senzacionalistički naslovi i prepisivanje bez provjere nagrizli su povjerenje, i ne može se sav teret prebaciti na čitaoca. Običan čovjek, uostalom, nema ni vremena ni obavezu da istražuje svaku vijest koju vidi.
Zato cilj nije da svi postanemo istražitelji, nego da usvojimo nekoliko navika koje traju manje od minute:
- pročitati cijeli tekst, a ne samo naslov;
- pogledati ko objavljuje i postoji li impresum, ime autora i datum;
- provjeriti prenose li istu vijest i drugi, međusobno nezavisni izvori;
- razlikovati vijest od komentara i od plaćenog sadržaja;
- biti posebno oprezan kada nas nešto snažno uznemiri ili oduševi.
Djecu tome ne uči predavanje, nego primjer. Roditelj koji naglas kaže „čekaj da vidim odakle je ovo“ daje lekciju koja vrijedi više od zabrane telefona.
I još jedna mala, a rijetka navika: kada shvatimo da smo podijelili nešto netačno, napišimo to u istoj grupi u kojoj smo poruku poslali. Nije prijatno, ali ispravka koja stigne od nas samih jedina je kojoj će naši bližnji zaista povjerovati.
