Malo koja tema tako brzo podijeli ljude kao psi na ulici. Jedni vide gladnu, promrzlu životinju i iznose joj hranu. Drugi vide čopor pored kojeg dijete mora proći na putu do škole i pitaju ko će odgovarati ako se nešto desi. Rasprava se zatim vodi tako kao da jedna strana voli životinje, a druga ljude, i kao da se mora birati.
Obje strane, međutim, polaze od istog pogrešnog mjesta: od psa koji je već na ulici. A važnije pitanje je kako je tamo dospio. Psi ne nastaju na parkinzima. Gotovo iza svakog psa lutalice stoji ili životinja koju je neko napustio, ili leglo koje je neko dopustio pa ga se riješio. Ulica je posljedica; uzrok je u nečijem dvorištu.
Kako pas postane lutalica
Put je uglavnom poznat. Štene se uzme na brzinu, često kao poklon djetetu, dok je malo i umiljato. Onda poraste, traži šetnju, hranu, veterinara i vrijeme. Laje, grize namještaj, ne može se ostaviti samo za godišnji odmor. Porodica zaključi da „nije znala koliko je to posla“ i pas se odveze nekoliko kilometara od kuće. Ili: ženka koja nije sterilisana ošteni se, štenci se ne mogu udomiti, i završe u kutiji pored puta.
Tu je i treća, naizgled bezazlena navika: vlasnički pas koji se pušta da sam luta naseljem. On ima kuću i zdjelu, ali na ulici se ponaša kao i svaki drugi pas, a ako nije sterilisan, učestvuje u stvaranju novih legala koja niko neće htjeti.
Strah nije mržnja
Ljudima koji traže da se psi uklone s ulica ne treba pripisivati okrutnost. Njihov strah je stvaran. Roditelj koji prati dijete do škole, starija osoba sa štapom, biciklista ili trkač za kojim potrči nekoliko pasa imaju pravo na sigurnu ulicu. Ujed nije sitnica, a osjećaj da se određenim putem ne može proći mijenja svakodnevicu cijelog naselja. Ko to odbaci kao pretjerivanje, ne pomaže ni ljudima ni životinjama.
S druge strane, ni oni koji pse hrane ne rade to da bi nekome naudili. Teško je proći pored gladnog bića i ništa ne učiniti. Ali i tu treba biti pošten: hranjenje bez sterilizacije i zbrinjavanja ublažava patnju jedne životinje, a broj pasa na ulici ne smanjuje. Milosrđe koje ne ide dalje od zdjele zadržava problem ondje gdje je bio.
Ono što zaista smanjuje broj napuštenih životinja nije spektakularno i ne daje rezultate preko noći: sterilizacija, obilježavanje i registracija vlasničkih pasa, kontrola uzgoja i prodaje, udomljavanje umjesto kupovine, te stvarna odgovornost onoga ko životinju napusti. Azili imaju smisla kao prolazna stanica prema novom domu. Kada postanu trajno odlagalište, samo premještaju problem s ulice iza ograde.
Najveći dio posla, ipak, ostaje na vlasnicima, sadašnjim i budućim. Prije nego što pas uđe u kuću, vrijedi sebi odgovoriti na nekoliko pitanja: ko će ga šetati svaki dan, ko plaća veterinara, gdje će biti kad otputujemo, i jesmo li spremni na petnaestak godina te obaveze. Ako odgovori nisu jasni, najodgovornije što se za psa može učiniti jeste ne uzeti ga.
