O malim mjestima najčešće se govori u odričnim rečenicama. Nema kina, nema posla, nema gdje izaći, nema se šta vidjeti. Ta lista se ponavlja toliko uporno da je i sami stanovnici usvoje, pa na pitanje kako je kod njih odgovaraju sliježući ramenima: „Ma, ništa se ne dešava.“ Mali grad tako postaje nešto poput čekaonice – mjesto u kojem se boravi dok se ne ukaže prilika da se ode negdje gdje se „živi“.
Takav opis nije sasvim netačan, ali je jednostran. Mjeri malo mjesto mjerilima velikog, pa mu nužno nešto nedostaje. Kada bi se mjerilo okrenulo, i veliki grad bi imao podugačku listu onoga čega nema.
Ono što se ne upisuje u oglas
U malom gradu sve je blizu. Do posla, škole, ljekara i pijace stiže se pješice ili za nekoliko minuta vožnje. Onaj sat ili dva koje stanovnik velikog grada svakodnevno provede u prevozu ovdje ostaje za porodicu, baštu, sport ili obično sjedenje pred kućom. Vrijeme je vrijednost koju rijetko računamo, valjda zato što nema cijenu na etiketi.
Tu je i blizina među ljudima. Dijete može samo do škole, jer ga usput poznaje pola ulice. Prodavačica zna da ste bili bolesni. Kada se nešto desi, vijest stigne brzo, ali brzo stigne i pomoć. A postoji i jedna prednost o kojoj se malo govori: u maloj sredini pojedinac se vidi. Jedan uporan trener, nastavnica koja vodi dramsku sekciju ili nekoliko ljudi koji pokrenu planinarsko društvo mogu promijeniti svakodnevicu cijelog mjesta. U velikom gradu takav trud lako potone u mnoštvu.
Druga strana iste ulice
Bilo bi neiskreno ostati na razglednici. Mala sredina ima stvarna ograničenja i ko ih prešućuje, ne uvjerava nikoga. Izbor poslova je uzak, a za neka zanimanja ga uopće nema. Do ljekara specijaliste, fakulteta ili pozorišta treba putovati. Mladima vikendom često ostaje isti kafić. I ona blizina koja grije zna i stegnuti: svako zna svakoga, pa se o tuđem životu priča više nego što je pristojno, a onaj ko odudara to osjeti.
Zato onome ko odlazi ne treba prigovarati. Ali vrijedi primijetiti da se neka od tih ograničenja mijenjaju. Dio poslova danas se može raditi s bilo kojeg mjesta koje ima dobru internetsku vezu. Kupovina, bankarstvo i dio obrazovanja preselili su se na ekran. Za sve veći broj ljudi pitanje više nije „gdje ima posla“, nego „gdje želim živjeti dok radim“.
Da bi odgovor mogao biti mali grad, potrebno je nekoliko prilično običnih stvari: pouzdan internet, vrtić s dovoljno mjesta, redovna autobuska ili željeznička veza s većim centrom, uređen prostor u kojem se mladi mogu okupiti a da to nije nužno kafić. Ništa od toga nije raskoš. To je osnovna oprema mjesta koje računa na budućnost.
Ostatak zavisi od onih koji tu žive. Mjesto u kojem se „ništa ne dešava“ obično je mjesto u kojem svi čekaju da neko drugi nešto organizuje. Turnir, sajam domaćih proizvoda, filmsko veče u domu kulture ili uređena staza do izletišta ne dolaze izvana. A grad o kojem vlastiti stanovnici govore s poštovanjem teško da će drugima izgledati kao čekaonica.
