O sebi volimo reći da smo gostoljubivi, i u tome ima istine. Ko je ikada ušao u kuću u našim krajevima zna da neće izaći gladan i da će kafa stići prije nego što sjedne. Prirode imamo napretek: rijeke, planine, vodopade, sela u kojima se još peče hljeb pod sačem. Iz toga se često izvodi zaključak da je turizam stvar koja će se desiti sama od sebe – dovoljno je da ljudi čuju za nas.
Zaključak je prebrz. Gostoprimstvo u vlastitoj kući i ugošćavanje kao posao nisu isto. Prvo je stvar srca, drugo je stvar organizacije. Gost koji plaća ne dolazi nam u posjetu; on kupuje uslugu i poredi je s onim što je za isti novac dobio drugdje.
Šta gost zaista pamti
Zamislimo porodicu koja je krenula na jednodnevni izlet do vodopada o kojem je čitala. Putokaza na glavnoj cesti nema, pa dvaput promaše skretanje. Parking je livada bez oznaka. Toalet ne postoji ili je bolje da ne postoji. Vodopad je veličanstven. U restoranu je hrana odlična, ali cijena pića nije nigdje istaknuta, a karticom se ne može platiti. Šta će ta porodica pričati prijateljima? Vjerovatno sve navedeno, i to ovim redom.
Utisak o mjestu ne stvara samo znamenitost, nego cijeli lanac oko nje, a lanac je jak koliko njegova najslabija karika. Najčešće zamjerke gostiju nisu ni skupe ni komplikovane za otkloniti:
- jasni putokazi i tačne informacije o radnom vremenu;
- čist toalet i kanta za otpatke;
- istaknut cjenovnik i račun bez iznenađenja;
- mogućnost plaćanja karticom;
- domaćin koji zna reći šta se još može vidjeti u okolini.
Posebno vrijedi naglasiti cijene. Iskušenje da se gostu „u sezoni“ naplati više nego domaćem razumljivo je, ali kratkovido. Prevaren gost se ne vraća, a svoje iskustvo danas podijeli s više ljudi nego što ih stane u naš restoran.
Bojazan od previše reda
Ima i onih koji se s razlogom pribojavaju da će nas takav pristup koštati onoga po čemu smo posebni. Gosti, kažu, ne dolaze zbog uglancanih recepcija, nego zbog neposrednosti, domaće kuhinje i osjećaja da ih je dočekao čovjek, a ne uniforma. Masovni turizam zna pojesti mjesto od kojeg živi: podigne cijene mještanima, zatrpa prirodu betonom i pretvori običaj u predstavu. To je ozbiljno upozorenje.
No uređenost i toplina ne isključuju jedno drugo. Čist toalet ne oduzima šarm seoskom domaćinstvu, niti istaknut cjenovnik kvari ukus pite. Profesionalnost ne znači krutost, nego pouzdanost: da je ono što je obećano zaista tu, u vrijeme kada je rečeno. A briga o tome koliko gostiju neko mjesto može primiti, a da ostane lijepo, dio je istog zanata.
Na kraju, turizam nije posao samo ugostitelja. Gost sudi o mjestu i po vozaču koji mu je stao na pješačkom, po prolazniku kojeg je pitao za put i po smeću uz stazu. Zato vrijedi povremeno proći vlastitim krajem kao da smo prvi put u njemu, od ulaza u mjesto do vidikovca, i zapisati gdje smo se izgubili, gdje nismo imali gdje sjesti i gdje nas je bilo stid. Ta lista je najbolji plan razvoja koji možemo dobiti, i ništa ne košta.
