Postoji izreka da je komšija preči od brata, jer je bliže kad zatreba. Stariji je izgovaraju s uvjerenjem ljudi koji su je provjerili u praksi. Mlađima često zvuči kao rečenica iz čitanke. U mnogim zgradama danas se može godinama živjeti vrata do vrata s ljudima kojima ne znamo ime. Prepoznajemo ih po automobilu, po psu ili po tome što subotom ujutro buše zid.
Razlozi nisu misteriozni. Radimo duže, selimo se češće, društveni život nam je u telefonu, a namirnice i paketi stižu na vrata. Nekada se po so išlo kod komšije; danas nam so ne zatreba, a ako i zatreba, prodavnica radi do kasno. Nestala je potreba, a s njom i povod za razgovor.
Čemu služi komšiluk
Lako je o tome govoriti sentimentalno, ali komšiluk je prije svega praktična stvar. Komšija je jedina osoba koja može primijetiti da iz vašeg stana curi voda dok ste na moru. On čuje da se starija gospođa s trećeg sprata već dva dana ne pojavljuje. Njemu se može ostaviti ključ, kod njega dijete može sačekati pola sata, od njega se mogu posuditi merdevine. Nijedna aplikacija ne može zamijeniti čovjeka koji je fizički dvadeset koraka od vas.
Isto važi i za zajedničke stvari. Haustor, krov, lift, dvorište i parking pripadaju svima, pa se lako desi da ne pripadaju nikome. Zgrada u kojoj se stanari poznaju brže će se dogovoriti o popravci, lakše podijeliti trošak i mirnije riješiti spor oko parkiranja. Tamo gdje se ljudi ne pozdravljaju, svaka pregorjela sijalica postaje povod za natpis na oglasnoj ploči pisan velikim slovima.
Pravo na zatvorena vrata
Ne treba, međutim, idealizirati ni staru sliku. Bliskost je imala i svoju cijenu: znalo se ko je kada došao kući, ko kome dolazi i šta se kuha. Mnogi su ljudi upravo od toga pobjegli u anonimnost veće zgrade i većeg grada, i imaju pravo na nju. Čovjek koji se umoran vrati s posla nije dužan nikome društvo, a privatnost nije mana karaktera. Ko ne želi kafu kod komšinice, nije zbog toga loš komšija.
Zato dobrosusjedstvo ne treba brkati s prisnošću. Nije potrebno biti prijatelj da bi se bilo pristojan. Dovoljan je onaj srednji stepen: pozdrav, ime, broj telefona za hitan slučaj i spremnost na sitnu uslugu. To ne ugrožava ničiju privatnost, a mijenja atmosferu u cijelom ulazu.
Većina komšijskih sporova, uostalom, nastaje iz nekoliko istih izvora – buke, parkiranja, smeća i kućnih ljubimaca – i većina se mogla izbjeći jednom rečenicom izgovorenom unaprijed. Stanar koji najavi da će u subotu renovirati kupatilo i izvini se zbog buke naići će na razumijevanje. Isti zvuk bez najave doživljava se kao bezobzirnost. Razlika nije u decibelima, nego u tome je li nas neko uzeo u obzir.
Početak ne traži nikakav poduhvat. Sljedeći put kada se s nekim sretnemo na stepeništu ili u liftu, možemo reći „dobar dan“ i dodati svoje ime. Novom stanaru se može pokucati na vrata i reći na kojem smo spratu ako nešto zatreba. To traje pola minute, a jednom će, kad pukne cijev ili nestane struje, značiti da znamo na čija vrata pokucati.
