Početkom osamdesetih godina u Sarajevu je snimljen film koji je gradu donio međunarodnu filmsku pažnju i prije nego što je postao olimpijski domaćin. „Sjećaš li se Dolly Bell“ iz 1981. godine bio je prvi dugometražni igrani film reditelja Emira Kusturice, a scenarij su napisali Abdulah Sidran i sam reditelj, prema Sidranovoj prozi.
Ljeto jednog dječaka
Radnja se odvija u Sarajevu početkom šezdesetih godina. Glavni junak Dino je tinejdžer iz mnogočlane porodice koja živi u skučenom stanu i čeka bolji smještaj. Otac je uvjereni idealist koji i porodične razgovore vodi kao sastanke, a Dino se u isto vrijeme zanima za hipnozu, svira u bendu omladinskog doma i prvi put se zaljubljuje.
Film povezuje dva svijeta: porodični, topao i tijesan, i svijet ulice, u kojem dječak upoznaje djevojku poznatu pod nadimkom Dolly Bell. Iz tog sudara nastaje priča o odrastanju koja je istovremeno smiješna i sjetna, bez velikih događaja, ali s mnogo prepoznatljivih detalja iz života mahale.
Glumci i autorska ekipa
Dinu igra Slavko Štimac, tada već poznat po dječijim i omladinskim ulogama. Oca tumači Slobodan Aligrudić, majku Mira Banjac, a naslovnu ulogu Ljiljana Blagojević. Kamerom je rukovodio Vilko Filač, koji će s Kusturicom sarađivati i na kasnijim filmovima, a muziku je napisao Zoran Simjanović.
Priznanje u Veneciji
Film je 1981. godine prikazan na festivalu u Veneciji, gdje je dobio nagradu za najbolji debitantski film. Bio je i jugoslavenski kandidat za Oscara u kategoriji filma na stranom jeziku, ali nije ušao među nominovane. Za mladog reditelja to je bio početak međunarodne karijere koja je nekoliko godina kasnije nastavljena Zlatnom palmom za film „Otac na službenom putu“.
Šta se podrazumijeva pod sarajevskom školom filma
Uz ovaj film često se spominje izraz „sarajevska škola“. Nije riječ o formalnoj školi, nego o nazivu za niz filmova i autora koji su se od kraja sedamdesetih pojavili u sarajevskoj produkciji i dijelili neke osobine:
- priče iz svakodnevice, najčešće porodične i komšijske,
- spoj humora i melanholije,
- pažnju prema lokalnom govoru i ambijentu,
- pogled na velike društvene teme iz ugla malih ljudi, često djece.
„Sjećaš li se Dolly Bell“ se smatra jednim od ključnih naslova tog kruga. Zanimljiv je i po tome što je govor likova bliži sarajevskoj ulici nego tadašnjem filmskom standardu, što je doprinijelo utisku autentičnosti.
Gledan danas, film djeluje kao pažljivo složen album jednog vremena. Ne traži poznavanje historijskog konteksta da bi se razumio: dovoljno je sjetiti se vlastitog ljeta u kojem se činilo da se svaki dan nešto mijenja nabolje.
