Kada je u februaru 2006. godine žiri 56. Berlinskog filmskog festivala glavnu nagradu dodijelio filmu „Grbavica“, bio je to prvi put da jedan bosanskohercegovački film osvaja Zlatnog medvjeda. Za rediteljicu Jasmilu Žbanić bio je to ujedno i prvi dugometražni igrani film.
Priča o majci i kćerki
Film nosi ime po sarajevskom naselju u kojem se odvija. U središtu su samohrana majka Esma i njena dvanaestogodišnja kćerka Sara. Esma radi više poslova da bi sastavila kraj s krajem, a Sara se priprema za školsku ekskurziju i počinje postavljati pitanja o ocu, o kojem zna vrlo malo.
Iz tog svakodnevnog okvira postepeno izranja ono o čemu Esma godinama šuti: iskustvo ratnog seksualnog nasilja. Žbanić toj temi prilazi bez prikazivanja nasilja i bez povišenog tona. Kamera ostaje uz lica, tramvaje, stubišta i kuhinje, a težina priče gradi se kroz sitne reakcije i neizgovoreno.
Glumci i ekipa
Esmu igra Mirjana Karanović, jedna od najcjenjenijih glumica s ovih prostora, a Saru Luna Mijović, kojoj je to bila prva velika filmska uloga. U važnim sporednim ulogama pojavljuju se Leon Lučev i Kenan Ćatić. Scenarij je napisala sama rediteljica, a film je nastao kao koprodukcija Bosne i Hercegovine, Austrije, Hrvatske i Njemačke.
Nagrade u Berlinu i poslije
Osim Zlatnog medvjeda, film je na istom festivalu dobio još dva priznanja:
- nagradu ekumenskog žirija,
- nagradu za film mira.
Uslijedila su prikazivanja i nagrade na nizu drugih festivala, a „Grbavica“ je bila i bh. kandidat za Oscara u kategoriji filma na stranom jeziku, mada nije ušla među nominovane.
Trag koji je ostavila
Značaj „Grbavice“ ne mjeri se samo nagradama. Film je u javni razgovor uveo iskustva žena koje su preživjele ratno seksualno nasilje, temu o kojoj se dotad govorilo rijetko i nerado. Rediteljica i ekipa su prikazivanje filma povezali s javnim zalaganjem da se tim ženama prizna status i pravo na podršku, pa se film često navodi kao primjer umjetničkog djela koje je podstaklo društvenu raspravu.
S filmske strane, „Grbavica“ je potvrdila da se nakon „Ničije zemlje“ u Bosni i Hercegovini pojavila nova generacija autora sposobnih da ravnopravno učestvuju na najvećim festivalima. Jasmila Žbanić je kasnije snimila više filmova, među kojima su „Na putu“ i „Quo vadis, Aida?“, ali se njen prvijenac i dalje ističe uzdržanošću i povjerenjem u gledaoca.
Ko film gleda prvi put, najbolje će ga doživjeti bez prethodnog čitanja detaljnih sadržaja. To je drama koja se ne oslanja na obrte, nego na polagano razumijevanje dvije osobe koje se vole, a jedna drugoj ne znaju reći ono najvažnije.
