Zlatna palma festivala u Cannesu jedna je od najcjenjenijih filmskih nagrada na svijetu. Godine 1985. dobio ju je film „Otac na službenom putu“, drugi dugometražni film reditelja Emira Kusturice, nastao u sarajevskoj produkciji prema scenariju pjesnika i scenariste Abdulaha Sidrana.
Historija viđena dječijim očima
Radnja se odvija u Sarajevu oko 1950. godine, u vrijeme sukoba jugoslavenskog rukovodstva sa Sovjetskim Savezom, razdoblja poznatog po Informbirou. Pripovjedač je dječak Malik. Njegov otac Meša zbog jedne neoprezne primjedbe završava na prisilnom radu, a porodica djetetu objašnjava da je otac otišao na službeni put.
Izbor dječije perspektive presudan je za ton filma. Politika ostaje u pozadini, a u prvom planu su porodični odnosi, komšiluk, rodbinske zamjerke i dječije brige, od fudbala do prve simpatije. Film zbog toga nije politička rasprava, nego porodična hronika u kojoj se velike odluke prelamaju preko kuhinjskog stola.
Glumačka podjela
Malika igra dječak Moreno de Bartoli. Oca Mešu tumači Miki Manojlović, a majku Senu Mirjana Karanović, koja je za tu ulogu nagrađena na festivalu u Puli. U filmu igraju i Mustafa Nadarević i Mira Furlan. Mnogi od tih glumaca kasnije su postali zaštitna lica filmova s ovih prostora.
Cannes, Oscar i Zlatni globus
Film je u Cannesu, osim Zlatne palme, dobio i nagradu međunarodne kritike FIPRESCI. Slijedile su nominacije za najvažnije američke nagrade:
- nominacija za Oscara za najbolji film na stranom jeziku,
- nominacija za Zlatni globus u istoj kategoriji.
Kusturica je deset godina kasnije osvojio i drugu Zlatnu palmu, za film „Underground“, čime se pridružio malom krugu reditelja s dva takva priznanja.
Sidranov pečat
Scenarij Abdulaha Sidrana često se navodi kao jedan od najboljih u domaćoj kinematografiji. Sidran je i u ovom filmu, kao i u ranijem „Sjećaš li se Dolly Bell“, pisao o svijetu koji je dobro poznavao: sarajevskim porodicama, njihovom govoru i načinu na koji se o teškim stvarima govori zaobilazno, kroz šalu ili prešućivanje.
Zajedno, ta dva filma čine svojevrsni par. Oba imaju dječaka ili mladića u središtu, oba se bave ocem kao figurom autoriteta i oba pokazuju kako se društvene promjene osjećaju unutar jedne kuće. Razlika je u tonu: „Dolly Bell“ je vedriji i ljetni, dok „Otac na službenom putu“ nosi više gorčine.
Gledaocu koji mu se vraća nakon mnogo godina film nudi drugačije iskustvo nego pri prvom gledanju. Ono što je djetetu izgledalo kao niz zgoda, odraslom se otkriva kao priča o krhkosti porodice pred silama na koje ne može uticati.
