Nema u njemu potjera, velikih obrta ni spektakla. „Kod amidže Idriza“, film reditelja Pjera Žalice iz 2004. godine, gotovo se cijeli odvija u jednoj kući i njenom dvorištu. Upravo ta jednostavnost razlog je zbog kojeg ga mnogi gledaoci ubrajaju među najtoplije filmove snimljene u Bosni i Hercegovini.
Jedna posjeta koja se oduži
Fuke dolazi svom amidži Idrizu i strini Sabiri da im popravi bojler. Posao bi trebao trajati kratko, ali se posjeta zbog kvara na automobilu produži na noć i sljedeći dan. U tom vremenu otkriva se ono što u kući svi znaju, a niko ne izgovara: stari bračni par živi s gubitkom sina, a svakodnevni rituali su način da se taj gubitak izdrži.
Scenarij Namika Kabila građen je od sitnica. Kafa, komšije koje navraćaju, razgovori o popravkama i sjećanja koja se pojavljuju usput čine tkivo filma. Rat je prisutan samo kroz posljedice, bez prizora sukoba i bez objašnjavanja.
Glumački film
Snaga filma leži u glumcima. Idriza igra Mustafa Nadarević, Sabiru Semka Sokolović-Bertok, a Fuketa Senad Bašić. U ansamblu je i Emir Hadžihafizbegović. Nadarević i Sokolović-Bertok donose likove koji malo govore, a mnogo poručuju pogledom i gestom, pa se njihove uloge često navode među najboljim u njihovim bogatim karijerama.
Žalica režira nenametljivo. Kamera se zadržava na licima i prostoru, kadrovi su mirni, a humor proizlazi iz karaktera, a ne iz dosjetki. Takav pristup traži strpljivog gledaoca, ali ga i nagrađuje.
Mjesto u opusu Pjera Žalice
Film je nastao godinu nakon Žaličinog prvijenca „Gori vatra“, satirične komedije nagrađene na festivalu u Locarnu. Dva filma se po tonu znatno razlikuju: prvi je glasan, s mnogo likova i političke ironije, drugi je kamerna drama. Zajednička im je pažnja prema običnim ljudima i postratnoj svakodnevici.
„Kod amidže Idriza“ bio je bosanskohercegovački kandidat za Oscara u kategoriji filma na stranom jeziku za 2004. godinu, ali nije ušao među nominovane.
Zašto ga publika voli
Razloga je više, a najčešće se spominju ovi:
- prepoznatljivost: kuća, avlija i odnosi među rodbinom izgledaju kao u stvarnom životu,
- jezik: likovi govore onako kako se zaista govori, bez knjiških rečenica,
- mjera: film o tuzi govori bez patetike i bez velikih riječi,
- toplina: i kada je tužan, ostavlja osjećaj bliskosti.
Za gledaoce koji domaći film poznaju uglavnom po ratnim temama i festivalskim nagradama, ovaj naslov je dobar podsjetnik da kinematografija jedne zemlje živi i od malih, intimnih priča. Gleda se lako, a pamti dugo.
