Sporazum o slobodnoj trgovini je ugovor kojim dvije ili više zemalja međusobno ukidaju ili znatno smanjuju carine i količinska ograničenja na robu. Svaka potpisnica pritom zadržava vlastitu carinsku politiku prema ostatku svijeta. Po tome se zona slobodne trgovine razlikuje od carinske unije, u kojoj članice imaju zajedničku carinsku tarifu prema trećim zemljama.
Koje sporazume primjenjuje BiH
- CEFTA 2006, Sporazum o slobodnoj trgovini u centralnoj Evropi, koji danas okuplja zemlje zapadnog Balkana i Moldaviju.
- Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju s Evropskom unijom, koji je u cijelosti stupio na snagu 2015. godine, dok se njegov trgovinski dio primjenjuje od 2008. Na osnovu njega najveći dio robe iz BiH ulazi na tržište Unije bez carine.
- Sporazum sa zemljama EFTA-e, odnosno Švicarskom, Norveškom, Islandom i Lihtenštajnom.
- Sporazum o slobodnoj trgovini s Turskom.
Vanjskotrgovinska politika u nadležnosti je države, a sporazume priprema i prati Ministarstvo vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH.
Pravila porijekla: zašto nije dovoljno da roba pređe granicu
Carinska povlastica ne važi za svaku robu koja stigne iz zemlje potpisnice, nego samo za robu koja iz nje potječe. Bez tog pravila proizvod iz treće zemlje mogao bi se samo prepakovati i dalje izvesti bez carine.
Proizvod ima porijeklo zemlje ako je u njoj u cijelosti dobijen, poput poljoprivrednih proizvoda i ruda, ili ako je u njoj dovoljno obrađen ili prerađen. Šta je „dovoljno“, propisano je za svaku grupu proizvoda. Izvoznik porijeklo dokazuje propisanom ispravom, na primjer uvjerenjem o kretanju robe EUR.1 ili izjavom na fakturi.
Važnu ulogu ima i kumulacija porijekla. Ona dozvoljava da se materijali iz jedne zemlje potpisnice, ugrađeni u proizvod u drugoj, računaju kao domaći. Time se podstiče povezivanje proizvođača unutar iste zone.
Prepreke koje nisu carine
Ukidanje carina ne znači da roba prelazi granicu bez ikakvih uslova. U praksi su često važnije necarinske prepreke:
- sanitarni, veterinarski i fitosanitarni uslovi, posebno za hranu životinjskog porijekla,
- tehnički standardi i certifikati,
- dozvole, kvote i dugotrajne procedure na granici.
Izvoznik koji ne može dokazati da njegov proizvod ispunjava propise zemlje uvoznice neće ga moći prodati, bez obzira na nultu carinu.
Ko dobija, a ko je pod pritiskom
Slobodna trgovina izvoznicima otvara veće tržište, a kupcima donosi veći izbor i niže cijene. Proizvođačima koji uvoze sirovine i opremu smanjuje troškove. Istovremeno, domaće firme izlaže jačoj konkurenciji, što najviše osjećaju djelatnosti s manjom produktivnošću. Zato sporazumi obično predviđaju prijelazne periode i zaštitne mjere koje se mogu privremeno uvesti kada nagli rast uvoza ozbiljno ugrozi domaću proizvodnju.
