COP je skraćenica engleskog naziva Conference of the Parties, konferencija strana. Tako se naziva najviše tijelo više međunarodnih ugovora, ali se u javnosti izraz gotovo uvijek odnosi na godišnji skup strana Okvirne konvencije Ujedinjenih nacija o promjeni klime. Broj uz skraćenicu označava redni broj zasjedanja.
Od Rija do Pariza
Okvirna konvencija usvojena je 1992. godine, uoči Samita o Zemlji u Rio de Janeiru, a stupila je na snagu 1994. Pristupile su joj gotovo sve države svijeta. Konvencija je postavila opći cilj, stabilizaciju koncentracije stakleničkih plinova na nivou koji neće opasno ugroziti klimatski sistem, ali ne i konkretne obaveze smanjenja emisija. One su dogovarane kasnije, na konferencijama strana.
- Berlin, 1995. Održana je prva konferencija strana.
- Kyoto, 1997. Usvojen je protokol kojim su se razvijene države obavezale na brojčano određena smanjenja emisija.
- Pariz, 2015. Usvojen je sporazum kojim su se sve strane obavezale da rast prosječne globalne temperature zadrže znatno ispod dva stepena Celzija u odnosu na predindustrijsko doba, uz nastojanje da se ograniči na 1,5 stepeni.
Ko učestvuje i kako se pregovara
Pravo odlučivanja imaju samo strane Konvencije, dakle države i Evropska unija. Uz njih prisustvuju posmatrači: međunarodne organizacije, naučne ustanove, nevladine organizacije, predstavnici privrede i novinari. Zbog toga konferencije okupljaju desetine hiljada ljudi, iako u pregovaračkim salama sjede delegacije država.
Države rijetko pregovaraju pojedinačno. Nastupaju u grupama sa sličnim interesima, kao što su Evropska unija, grupa zemalja u razvoju, najmanje razvijene zemlje ili male otočne države, kojima podizanje nivoa mora neposredno prijeti.
Domaćinstvo i predsjedavanje rotiraju se među pet regionalnih grupa UN-a. Sekretarijat Konvencije nalazi se u Bonnu.
Zašto pregovori traju do posljednjeg dana
Odluke se donose konsenzusom, jer pravila o glasanju nikada nisu formalno usvojena. To znači da se završni tekst usvaja samo ako se nijedna strana izričito ne usprotivi. Posljedica su dugi pregovori o svakoj formulaciji i zaključci koji su često kompromis između najambicioznijih i najopreznijih država. Konferencije zato redovno traju duže od planiranog.
Najčešće teme su smanjenje emisija, prilagođavanje posljedicama klimatskih promjena, finansijska pomoć zemljama u razvoju te nadoknada gubitaka i štete u najpogođenijim državama.
Šta je obavezujuće, a šta nije
Pariški sporazum je međunarodni ugovor i obavezuje strane koje su ga ratificirale. Obavezan je, međutim, prije svega postupak: svaka država mora izraditi vlastiti plan smanjenja emisija, poznat kao nacionalno utvrđeni doprinos, obnavljati ga svakih pet godina i izvještavati o provedbi. Koliko će taj plan biti ambiciozan, država odlučuje sama, a za neispunjenje nisu predviđene kazne.
Zajednički napredak provjerava se periodičnim globalnim pregledom stanja. Sistem se, dakle, oslanja na javnost podataka i međusobni pritisak država, a ne na prisilu, što je ujedno i najčešća zamjerka koja mu se upućuje.
