Protjerivanje diplomata, pozivanje ambasadora na razgovor ili zatvaranje konzulata česte su vijesti, a pojmovi koji se u njima koriste imaju precizno pravno značenje. Odnose među državama u ovoj oblasti uređuju dva ugovora: Bečka konvencija o diplomatskim odnosima iz 1961. i Bečka konvencija o konzularnim odnosima iz 1963. godine. Prihvatile su ih gotovo sve države svijeta.
Ambasada i konzulat nisu isto
Ambasada je diplomatska misija koja predstavlja državu pred vlastima druge države. Nalazi se u glavnom gradu, a vodi je ambasador. Njen posao je politički: pregovara s vladom domaćina, izvještava o prilikama u zemlji i razvija međudržavne odnose.
Konzulat se bavi građanima i privredom. Izdaje vize i putne isprave, ovjerava dokumente, pomaže državljanima koji su ostali bez pasoša, doživjeli nesreću ili su lišeni slobode. Jedna država može imati više konzulata u različitim gradovima iste zemlje, a konzularne poslove često obavlja i odjel ambasade.
Šta obuhvata diplomatski imunitet
Svrha imuniteta, kako navodi sama Konvencija, nije privilegovanje pojedinaca, nego nesmetan rad misije. Najvažnija pravila su:
- diplomatski agent ne može biti uhapšen ni pritvoren;
- izuzet je od krivične nadležnosti države prijema, a uz nekoliko izuzetaka i od građanske i upravne;
- prostorije misije, njena arhiva i dokumenti su nepovredivi;
- diplomatska pošta ne smije se otvarati ni zadržavati;
- zaštitu uživaju i članovi porodice koji žive u domaćinstvu diplomate.
Administrativno i tehničko osoblje ima uži obim zaštite. Konzularni službenici zaštićeni su još manje: njihov imunitet u pravilu se odnosi samo na radnje izvršene u obavljanju službe.
Tri česte zablude
Ambasada je strana teritorija. Nije. Zemljište i zgrada ostaju dio države domaćina. Razlika je u tome što njene vlasti ne smiju ući u prostorije misije bez pristanka šefa misije i dužne su ih štititi od upada i oštećenja.
Diplomata može raditi šta hoće. Konvencija izričito obavezuje osobe s imunitetom da poštuju zakone države u kojoj služe i da se ne miješaju u njene unutrašnje poslove. Imunitet pritom ne znači da djelo ostaje nekažnjeno: diplomata i dalje podliježe sudovima vlastite države.
Imunitet je ličan i ne može se oduzeti. Imunitet pripada državi koja je diplomatu uputila, pa ga ona može i ukinuti. Odricanje mora biti izričito i u praksi se dešava kod težih krivičnih djela.
Šta država domaćin može učiniti
Država prijema ima nekoliko sredstava. Najblaže je poziv ambasadoru na razgovor u ministarstvo vanjskih poslova, čime se izražava nezadovoljstvo. Ozbiljnija mjera je proglašenje diplomate nepoželjnom osobom, persona non grata. To je moguće u svakom trenutku i bez obrazloženja, a država koja ga je uputila tada ga mora opozvati. Krajnji korak je smanjenje broja osoblja misije ili prekid diplomatskih odnosa.
Zbog načela uzajamnosti takve mjere obično izazivaju jednak odgovor druge strane. Čak i kada su odnosi prekinuti, države često zadržavaju konzularne kontakte ili zaštitu svojih interesa povjeravaju trećoj državi.
