Tvrdnje da je neka emisija „najgledanija“ ili da je film „oborio rekord“ pojavljuju se gotovo svakodnevno. Iza njih stoje različite metode mjerenja, a svaka mjeri nešto drugo. Bez osnovnog poznavanja tih metoda lako je uporediti brojke koje se zapravo ne mogu porediti.
Televizija: uzorak umjesto prebrojavanja
Gledanost televizije ne utvrđuje se brojanjem svih gledalaca, nego na osnovu uzorka. Istraživačka kompanija odabere određeni broj domaćinstava tako da zajedno po dobi, spolu, obrazovanju i mjestu stanovanja odražavaju stanovništvo zemlje. U ta se domaćinstva postavlja uređaj poznat kao piplmetar, koji bilježi koji je kanal uključen, a ukućani pritiskom na dugme prijavljuju ko je u tom trenutku pred ekranom.
Podaci iz uzorka zatim se statistički preračunavaju na cijelu populaciju. Zato je svaka brojka o gledanosti procjena s određenom greškom, a ne tačan zbir. Mjerenje u pravilu naručuju televizije i oglašivači zajedno, jer se na osnovu tih podataka određuje cijena reklamnog prostora.
Rejting i udio nisu isto
- Rejting pokazuje koliki je postotak ukupne mjerene populacije gledao program.
- Udio u gledanosti (share) pokazuje koliki je postotak onih koji su u tom trenutku gledali televiziju bio na tom programu.
Emisija u kasnom noćnom terminu može imati visok udio i nizak rejting, jer je pred ekranima malo ljudi, ali većina njih gleda upravo nju. Televizije u saopćenjima prirodno ističu onaj pokazatelj i onu ciljnu grupu koji im idu u prilog.
Kino: prodane ulaznice i zarada
Uspjeh filma u kinima iskazuje se na dva načina: brojem gledalaca i prihodom od prodaje ulaznica. U Evropi je uobičajeno govoriti o broju gledalaca, a u američkoj industriji o zaradi u dolarima.
Pri čitanju tih brojki treba imati na umu tri stvari. Prihod na blagajnama nije zarada producenta, jer dio zadržavaju kina i distributeri. Podatak o prihodu ne govori ništa o isplativosti ako se ne zna budžet filma i trošak promocije. I najzad, poređenja kroz decenije su nepouzdana ako se ne uzme u obzir inflacija: skuplje ulaznice donose veći prihod i uz isti broj gledalaca.
Streaming: brojke koje objavljuju sami servisi
Najmanje je uporedivo mjerenje gledanosti na streaming servisima. Platforme tačno znaju šta je svaki korisnik gledao i koliko dugo, ali te podatke objavljuju po vlastitom izboru i vlastitoj metodologiji. Jedni navode ukupan broj odgledanih sati, drugi broj „pregleda“ izračunat dijeljenjem tih sati s trajanjem naslova, treći broj računa koji su pokrenuli sadržaj.
Nezavisna mjerenja postoje na pojedinim velikim tržištima, ali ne pokrivaju sve zemlje ni sve uređaje. Na video-platformama dodatnu zabunu unosi sama definicija pregleda, jer se on može računati već nakon nekoliko sekundi.
Pitanja koja vrijedi postaviti
- Ko je mjerio: nezavisna kompanija ili onaj ko ima interes da brojka bude visoka?
- Šta se tačno brojalo: ljudi, domaćinstva, pregledi ili sati?
- Na koje se razdoblje, područje i ciljnu grupu podatak odnosi?
- S čime se poredi i da li je to izmjereno istom metodom?
Gledanost, uz sve to, mjeri koliko je ljudi nešto gledalo, a ne koliko je to dobro. Ocjena kvaliteta ostaje posao kritike i samog gledaoca.
