Kada nogometaš koji je prve korake napravio u malom klubu ostvari veliki transfer, u njegovoj sredini se odmah postavi pitanje pripada li dio tog novca i klubu u kojem je počeo. Odgovor je često potvrdan. Pravila FIFA-e poznaju dva odvojena mehanizma kojima se nagrađuju klubovi koji su učestvovali u razvoju igrača: naknadu za treniranje i doprinos solidarnosti.
Naknada za treniranje
Naknada za treniranje zamišljena je kao povrat dijela troškova koje je klub imao dok je školovao igrača. Plaća se u dva slučaja:
- kada igrač potpiše prvi profesionalni ugovor,
- pri svakom narednom transferu profesionalca, sve do kraja sezone u kojoj puni 23 godine.
Iznos ne zavisi od visine transfera. Računa se prema godinama koje je igrač proveo u klubu i prema kategoriji kluba koji ga registruje. FIFA klubove razvrstava u kategorije, a svakoj je pridružen okvirni godišnji trošak školovanja jednog igrača. Što je klub koji dovodi igrača u višoj kategoriji, to je naknada veća.
Zbog toga naknada za treniranje može biti značajna i kada igrač mijenja klub bez obeštećenja, na primjer kada kao talentovan junior ode u inostranstvo i tamo potpiše prvi profesionalni ugovor.
Doprinos solidarnosti
Drugi mehanizam vezan je za transfere uz obeštećenje. Kada profesionalni igrač promijeni klub prije isteka ugovora, pet posto dogovorenog obeštećenja odvaja se i raspoređuje klubovima u kojima je igrač bio registrovan od sezone u kojoj je napunio 12 do sezone u kojoj je napunio 23 godine.
Raspodjela nije jednaka za sve godine. Za sezone od 12. do 15. godine klubu pripada manji dio, po 0,25 posto ukupnog obeštećenja za svaku sezonu, a za sezone od 16. do 23. godine po 0,5 posto. Klub u kojem je igrač proveo cijeli taj period dobio bi svih pet posto.
Važna razlika u odnosu na naknadu za treniranje jeste to što solidarnost nema starosnu granicu za sam transfer. Plaća se svaki put kada se igrač proda uz obeštećenje, pa klub može primiti novac i kada njegov nekadašnji junior mijenja sredinu u tridesetim godinama.
Ko plaća i kako se novac naplaćuje
Obaveza plaćanja je na klubu koji igrača dovodi. Dugo je najveći problem bio praktične prirode: mali klubovi često nisu ni znali da imaju pravo na novac ili su ga morali potraživati pred tijelima FIFA-e. Zato je uveden elektronski pasoš igrača, dokument koji pokazuje gdje je igrač bio registrovan, a isplate u međunarodnim transferima obrađuje posebna klirinška kuća FIFA-e.
Zašto je evidencija presudna
Za klubove iz Bosne i Hercegovine iz ovoga slijedi jednostavna pouka: pravo na naknadu imaju samo ako je igrač kod njih bio uredno registrovan. Nekoliko stvari odlučuje o tome hoće li novac stići:
- tačni podaci o registraciji u evidenciji saveza za svaku sezonu,
- status kluba i ispunjavanje uslova koje pravilnik traži,
- pravovremeno podnošenje zahtjeva, jer potraživanja zastarijevaju.
Pravila se primjenjuju prije svega na međunarodne transfere, dok domaće prelaske uređuju nacionalni savezi vlastitim propisima. Iznosi, kategorije klubova i postupak naplate povremeno se mijenjaju, pa klubovi prije svakog zahtjeva trebaju provjeriti važeću verziju pravilnika.
