Košarkaška pravila ne poznaju pozicije. Nigdje ne piše ko smije voditi loptu, a ko mora stajati pod košem. Podjela na pet pozicija nastala je iz prakse, kao način da se opiše ko šta radi na terenu. Treneri ih označavaju brojevima od jedan do pet, a te se oznake koriste i u svakodnevnom govoru navijača i komentatora.
Klasična podjela
- Plejmejker (jedinica) prenosi loptu, organizuje napad i određuje ritam. Tradicionalno je najniži igrač, s najboljim pregledom igre.
- Bek šuter (dvojka) prije svega je strijelac s distance, ali i igrač koji napada koš iz driblinga.
- Krilo (trojka) najsvestranija je pozicija: dovoljno visok za skok, dovoljno pokretan za igru na perimetru.
- Krilni centar (četvorka) nekada je bio drugi visoki igrač, zadužen za skok, blokove i poene iz blizine.
- Centar (petica) igra najbliže košu, štiti obruč u odbrani i završava akcije u reketu.
Šta se promijenilo
Dva su procesa izmijenila ovu sliku. Prvi je rast važnosti šuta za tri poena. Ekipe su shvatile da im igrači koji mogu pogoditi s distance šire napad i otvaraju prostor za prodore, pa se šut danas traži i od visokih igrača.
Drugi je način odbrane. Kako se u odbrani sve češće preuzima, odnosno mijenja čuvar pri svakom bloku, vrijede igrači koji mogu čuvati više pozicija, i nižeg i višeg protivnika.
Novi nazivi za nove uloge
- Kombo bek igra i jedinicu i dvojku, organizuje i poentira.
- Krilo koje organizuje igru (engl. point forward) visok je igrač kroz kojeg ide napad, iako formalno nije plejmejker.
- Četvorka sa šutom (engl. stretch four) izlazi na liniju za tri poena i izvlači protivničkog visokog igrača iz reketa.
- Igrač za tricu i odbranu (engl. 3-and-D) ne traži loptu, ali pogađa otvorene šuteve i čuva najboljeg protivničkog strijelca.
- Centar koji dodaje postao je čvorište napada: prima loptu na vrhu reketa i odatle razigrava saigrače koji utrčavaju.
Igra bez pozicija
Sve se češće govori o košarci bez pozicija. Time se ne misli da je svejedno ko je na terenu, nego da treneri igrače više ne dijele po visini, već po onome što znaju: ko može kreirati, ko šutirati, ko braniti obruč, ko čuvati više tipova protivnika. Mnoge ekipe zato teren dijele jednostavnije, na bekove, krila i visoke igrače.
Evropska košarka imala je svestrane visoke igrače i prije nego što je taj trend dobio ime. Škole košarke s prostora bivše Jugoslavije dugo su poznate po tome što i od centara traže dodavanje, šut i razumijevanje igre.
Šta to znači za mlade igrače
Treneri mlađih kategorija sve rjeđe djecu rano vezuju za jednu poziciju. Dijete koje je s dvanaest godina najviše u ekipi ne mora to ostati, pa je korisnije da svi uče voditi loptu, dodavati i šutirati. Specijalizacija dolazi kasnije, kada se vidi kako se igrač fizički i igrački razvio.
