Med ne postoji gotov u prirodi. Cvijet nudi nektar, rijedak slatki sok koji bi se ostavljen na zraku brzo pokvario. Da bi od njega nastala gusta i trajna zaliha hrane, pčele ga moraju prenijeti, hemijski izmijeniti i osušiti. U tom poslu učestvuje cijela zajednica.
Sakupljanje nektara
Pčela sabiračica obilazi cvjetove i rilicom usisava nektar. Ne guta ga kao hranu, nego ga sprema u medni mjehur, proširenje probavnog trakta koje služi isključivo kao spremnik. Kod medonosne pčele u njega stane oko 40 miligrama tečnosti, što je otprilike polovina težine same pčele.
Da bi napunila medni mjehur, pčela na jednom letu može obići i više od hiljadu cvjetova. Nektar pritom sadrži 70 do 80 posto vode, pa je put do meda još dug.
Prerada u košnici
Već tokom leta pčela nektaru dodaje enzime iz svojih žlijezda. Oni složeni šećer saharozu razlažu na jednostavnije šećere, glukozu i fruktozu. Po povratku u košnicu sabiračica predaje teret kućnim pčelama, koje ga više puta preuzimaju jedna od druge i tako nastavljaju obradu.
Drugi važan enzim je glukoza-oksidaza. Njegovim djelovanjem nastaju glukonska kiselina, koja medu daje blagu kiselost, i male količine vodikovog peroksida. Oboje otežava razvoj mikroorganizama.
Sušenje i poklapanje
Obrađeni nektar pčele odlažu u ćelije saća, ali on je i dalje previše vodenast. Zato ga suše na dva načina:
- razvlače kapljice nektara na usnom aparatu, čime povećavaju površinu s koje voda isparava,
- mašu krilima i stvaraju struju zraka koja iz košnice iznosi vlagu i višak toplote.
Kada udio vode padne na približno 18 posto ili manje, med je zreo. Pčele tada ćeliju zatvaraju tankim voštanim poklopcem, koji sprečava da med ponovo upije vlagu iz zraka. Pčelarima su poklopljene ćelije znak da se med može vrcati.
Zašto se med ne kvari
Dugotrajnost meda posljedica je njegovog sastava. Šećera je toliko, a vode tako malo, da bakterije i gljivice u njemu ne mogu rasti. Tome doprinose kiselost i tvari nastale djelovanjem enzima. Uslov je da se med čuva dobro zatvoren, jer upija vlagu, a razrijeđen med može fermentirati.
Kristalizacija nije kvarenje. Med je prezasićena otopina šećera, pa se glukoza vremenom izdvaja u kristale. Brzina zavisi od vrste meda: neke vrste se stvrdnu za nekoliko sedmica, a druge mjesecima ostaju tečne.
Za pčele med nije poslastica, nego zimska zaliha. Dok vani nema cvjetova, zajednica se hrani medom i toplotom tijela održava temperaturu u košnici. Pčelar zato uzima samo višak i ostavlja dovoljno da zajednica dočeka proljeće.
