Mnoge od odlaska na koncert klasične muzike odvraća strah da će nešto učiniti pogrešno. Pravila zaista postoje, ali ih je malo i sva proizlaze iz iste činjenice: ova se muzika izvodi bez razglasa, pa svaki šum u dvorani čuju i publika i izvođači. Ko to ima na umu, teško može pogriješiti.
Prije koncerta
- Dođite ranije. Petnaestak minuta dovoljno je da ostavite garderobu, pronađete mjesto i prelistate programsku knjižicu. Ko zakasni, obično čeka pred vratima do prve pauze među kompozicijama.
- Odjeća. Na redovnim koncertima nema propisanog odijevanja. Uredna, pristojna odjeća sasvim je dovoljna, a svečanija se očekuje tek na premijerama i gala večerima.
- Telefon. Isključite zvuk i vibraciju. Osvijetljen ekran u zamračenoj dvorani smeta redovima iza vas jednako kao i zvonjava.
- Program. Pogledajte koja su djela na rasporedu i koliko stavaka imaju. To će vam pomoći da znate gdje ste i kada je kraj.
Kada se aplaudira
Ovo je pitanje koje stvara najviše nedoumica. Simfonije, koncerti i sonate sastoje se od više stavaka, između kojih je kratka tišina. Po današnjem običaju aplaudira se tek na kraju cijelog djela, a ne između stavaka, kako se ne bi prekinula cjelina.
Nekoliko pouzdanih znakova da je djelo završeno:
- dirigent spušta ruke i okreće se prema publici;
- broj odsviranih stavaka odgovara onome iz programa;
- iskusniji dio publike počinje aplaudirati.
Ako niste sigurni, sačekajte sekundu i pridružite se ostalima. Aplauz na pogrešnom mjestu nije sramota i događa se i u najvećim dvoranama. Dirigenta, soliste i koncertmajstora publika aplauzom pozdravlja i pri izlasku na scenu.
Tokom izvođenja
Dok muzika traje, ne razgovara se, ne šuška se papirima i ne ustaje bez prijeke potrebe. Kašalj je teško izbjeći, ali ga se može prigušiti maramicom ili sačuvati za pauzu među stavcima. Bombone je najbolje odmotati prije početka.
Fotografisanje i snimanje u pravilu nisu dozvoljeni tokom izvedbe, a uslove određuje organizator. Ako baš morate izaći, učinite to između kompozicija.
Pauza, bis i djeca u publici
Duži koncerti imaju pauzu, koja obično traje petnaest do dvadeset minuta. Na kraju večeri, ako je aplauz dug, solista ili orkestar mogu odsvirati dodatak, takozvani bis. Nije pristojno žuriti prema garderobi dok se izvođači još klanjaju.
Djecu ima smisla voditi na koncerte kada mogu mirno sjediti dvadesetak minuta u komadu. Za mlađe su bolji izbor posebni koncerti za djecu, koje mnogi orkestri redovno priređuju, s kraćim programom i objašnjenjima s pozornice.
Najvažnije pravilo ipak nije nijedno od navedenih: dođite radi muzike, a ne radi protokola. Publika u koncertnim dvoranama mnogo je raznovrsnija i opuštenija nego što se obično pretpostavlja, a novi posjetioci u njoj su uvijek dobrodošli.
