Pjesma koju čujemo na radiju rijetko je zapis jednog izvođenja. Najčešće je sastavljena od desetina odvojeno snimljenih dionica, koje su zatim uređene, uravnotežene i dotjerane. Taj se postupak nekada odvijao na magnetofonskoj traci, a danas gotovo isključivo u računaru, u programima koji se nazivaju digitalnim audio radnim stanicama. Faze su, međutim, ostale iste.
Priprema i snimanje
Prije ulaska u studio autor i producent dogovaraju aranžman: tempo, tonalitet, instrumente i strukturu pjesme. Često se napravi i demo snimak, gruba skica koja služi kao putokaz.
Samo snimanje odvija se višekanalno, što znači da svaki instrument dobija vlastiti kanal. Uobičajen redoslijed je:
- ritam sekcija, odnosno bubnjevi i bas;
- gitare, klavijature i ostali prateći instrumenti;
- glavni vokal;
- prateći vokali i dodatni detalji.
Izvođači pri tome u slušalicama čuju već snimljene dionice i metronom. Jedna dionica snima se više puta, pa se kasnije biraju najbolji dijelovi. Izbor i položaj mikrofona u ovoj fazi određuju boju zvuka više nego bilo koja kasnija obrada.
Obrada i miks
Nakon snimanja slijedi montaža: čišćenje šumova, spajanje najboljih pokušaja i, po potrebi, ispravljanje ritma i intonacije. Zatim dolazi miks, u kojem se sve dionice slažu u jednu stereo sliku. Inženjer miksa služi se s nekoliko osnovnih alata:
- Glasnoća – odnos među instrumentima, osnova svakog miksa.
- Panorama – raspored zvukova lijevo, desno i u sredini.
- Ekvalizacija – pojačavanje ili stišavanje pojedinih frekvencija, kako se instrumenti ne bi međusobno prekrivali.
- Kompresija – ujednačavanje tihih i glasnih dijelova dionice.
- Efekti prostora – jeka i odjek, koji suhom snimku daju dubinu.
Dobar miks ne znači da se sve čuje podjednako glasno, nego da slušalac u svakom trenutku zna šta je u prvom planu.
Mastering
Posljednji korak je mastering. Gotov stereo miks dobija završnu korekciju boje i glasnoće, pjesme na albumu se međusobno ujednačavaju, a snimak se priprema za različite formate, od servisa za streaming do gramofonske ploče. Mastering obično radi druga osoba, upravo zato da bi snimak čuo neko „svježih ušiju“ i na drugačijoj opremi.
Kućni studio i profesionalni studio
Računar, zvučna kartica, mikrofon i slušalice danas su dovoljni da se kod kuće napravi pristojan snimak, pa mnogi autori tako rade demo verzije, a neki i cijele albume. Profesionalni studio i dalje ima prednosti: akustički obrađen prostor, kvalitetnije mikrofone i, što je najvažnije, iskusne ljude.
Oprema se može kupiti, ali uho koje prepozna da je bas preglasan ili da vokal „ne sjedi“ stiče se godinama rada. Zato je, i u vremenu jeftine tehnologije, uloga producenta i tonskog snimatelja ostala jednako važna kao i ranije.
