Rukomet je u socijalističkoj Jugoslaviji bio jedan od najuspješnijih ekipnih sportova. Reprezentacije su osvajale olimpijska i svjetska odličja, klubovi evropske trofeje, a škola igre koja je tada nastala i danas se prepoznaje u zemljama nastalim raspadom te države. Ovo je kratak pregled onoga što bilježe zvanične evidencije.
Liga i klubovi
Savezno prvenstvo u dvoranskom rukometu igralo se od početka pedesetih godina. Najviše titula u muškoj konkurenciji osvojio je klub iz Bjelovara, ukupno devet, a po sedam puta prvaci su bili Borac iz Banje Luke i Metaloplastika iz Šapca. Među prvacima je bio i sarajevski Željezničar, koji je titulu osvojio u sezoni 1977/78.
Jugoslavenski klubovi četiri puta su osvojili Kup evropskih šampiona, prethodnika današnje Lige prvaka:
- Partizan iz Bjelovara 1972. godine
- Borac iz Banje Luke 1976. godine
- Metaloplastika iz Šapca 1985. i 1986. godine
Borac je 1991. godine osvojio i Kup IHF, a Željezničar je u istom takmičenju bio finalista u sezoni 1981/82.
Muška reprezentacija
Dvoranski rukomet za muškarce uvršten je u program Olimpijskih igara 1972. godine u Münchenu, a prvo zlato osvojila je upravo Jugoslavija, koju je vodio trener Vlado Štencl. Drugo olimpijsko zlato stiglo je 1984. godine u Los Angelesu, s trenerom Branislavom Pokrajcem, a na Igrama 1988. u Seulu osvojena je bronza.
Na svjetskim prvenstvima reprezentacija je bila prvak 1986. godine u Švicarskoj. Prije toga osvojila je srebro 1982. te bronzane medalje 1970. i 1974. godine.
U tim generacijama igrali su i rukometaši iz Bosne i Hercegovine. Među njima je golman Abas Arslanagić, rođen u Derventi, član banjalučkog Borca i olimpijski pobjednik iz 1972. godine, koji je kasnije radio kao trener i bio na klupi reprezentacije kada je 1988. osvojena olimpijska bronza.
Ženska reprezentacija
Ni rukometašice nisu zaostajale. Svjetske prvakinje bile su 1973. godine, a na Olimpijskim igrama osvojile su srebro 1980. u Moskvi i zlato 1984. u Los Angelesu. Na svjetskim prvenstvima osvajale su i srebrne medalje 1965, 1971. i 1990. godine.
Najpoznatija igračica tih generacija je Svetlana Kitić, rođena u Tuzli, koju je Međunarodna rukometna federacija 1988. proglasila najboljom igračicom svijeta.
Šta je ostalo nakon raspada države
Nakon raspada Jugoslavije početkom devedesetih klubovi i reprezentacije nastavili su se takmičiti u okviru novih država. Rukometna tradicija nije nestala: reprezentacije više država nasljednica osvajale su medalje na olimpijskim igrama te svjetskim i evropskim prvenstvima, a treneri i igrači s ovih prostora rade u najjačim evropskim ligama.
Zajedničko naslijeđe vidi se i u načinu igre. Duboka odbrana 3-2-1, koja se vezuje za jugoslavensku školu, i danas je dio trenerskog obrazovanja u regiji. Ko želi provjeriti pojedinosti o rezultatima i sastavima, najpouzdanije će ih naći u arhivama Međunarodne i Evropske rukometne federacije te Međunarodnog olimpijskog komiteta.
