Nekada se zbog omiljene serije žurilo kući da se stigne na početak epizode. Ko bi je propustio, čekao je reprizu. Servisi koji sadržaj isporučuju putem interneta, poznati kao streaming servisi, taj su odnos preokrenuli: program se više ne čeka, nego se bira. Promjena se desila za nešto više od jedne decenije i zahvatila je gotovo sve dijelove televizijske industrije.
Od rasporeda do biblioteke
Klasična televizija počiva na programskoj shemi. Urednici odlučuju šta se emituje u koje vrijeme, a gledalac se prilagođava. Servisi na zahtjev nude biblioteku iz koje svako bira šta će, kada i na kojem uređaju gledati.
Prekretnicom se obično smatra 2007. godina, kada je američka kompanija Netflix, dotad poznata po iznajmljivanju DVD-ova poštom, počela nuditi gledanje putem interneta. Nekoliko godina kasnije isti servis je krenuo s vlastitim serijama, a njegov primjer slijedile su tehnološke kompanije, filmski studiji i televizijske mreže.
Šta se promijenilo za gledaoce
- Gledanje u nizu. Kada je cijela sezona dostupna odjednom, mnogi gledaju više epizoda zaredom. Neki servisi su se u međuvremenu vratili sedmičnom objavljivanju, pa danas postoje oba modela.
- Više ekrana. Serija se započinje na televizoru, a nastavlja na telefonu ili tabletu.
- Preporuke. Umjesto urednika, sadržaj predlaže algoritam na osnovu onoga što je korisnik ranije gledao.
- Manje zajedničkih trenutaka. Budući da svako gleda svojim tempom, rjeđi su događaji koje istovremeno prati cijela zemlja, osim sportskih prijenosa i velikih emisija uživo.
Šta se promijenilo za autore
Serije su dobile budžete i produkcijski nivo koji su ranije bili rezervisani za film. Sezone su postale kraće, epizode više ne moraju trajati tačno određen broj minuta, a priče se češće pišu kao jedna duga cjelina nego kao niz zasebnih slučajeva.
Promijenila se i geografija. Serije snimljene na španskom, korejskom, njemačkom ili skandinavskim jezicima stižu do publike širom svijeta uz titlove ili sinhronizaciju, što je u doba klasične televizije bilo rijetko. Istovremeno se vodi rasprava o tome koliko dugo film treba igrati u kinima prije nego što postane dostupan kod kuće.
Druga strana medalje
Obilje izbora ima i nedostatke. Sadržaj je raspoređen na više servisa, pa gledalac koji želi pratiti sve o čemu se govori mora plaćati više pretplata. Naslovi se sele s jednog servisa na drugi ili nestaju iz ponude, a nisu svi dostupni u svakoj zemlji.
Nekoliko praktičnih savjeta može pomoći:
- prije pretplate provjeriti koji je sadržaj dostupan na domaćem tržištu i ima li prijevod,
- pretplate koristiti naizmjenično umjesto istovremeno,
- za mlađe članove porodice podesiti dječije profile i roditeljsku zaštitu.
Klasična televizija pritom nije nestala. Vijesti, sport i programi uživo i dalje okupljaju gledaoce u isto vrijeme, pa dva modela, po svemu sudeći, nastavljaju postojati jedan uz drugi.
